Mama je bila kraljica moje maturalne zabave

Mama je bila kraljica moje maturalne zabave

Rad, red I disciplina. Zamislite kako je bilo odrastati pod takvim sloganom. Tim više što sam bio sin jedinac. Bio sam zavidan prijateljima koji su imali normalne roditelje jer je kod nas doma bilo kao u vojsci. Otac je bio direktor jedne od najvećih firmi u gradu za vrijeme bivše države. Bio je radoholičar i vrlo strog ali takav je bio i privatno. Rijetke razgovore sa mnom, obavljao je kao da ih vodi sa odraslom osobom. Dok su ostali očevi vodili svoje sinove na utakmice i luna parkove mi smo posjećivali muzeje. Istina, meni nije ništa nedostajalo u materijalnom smisli dok je većina ljudi imala taj problem ali ipak sam želio da mi bude kao i drugima. Da, on je bio jako stog. Znalo se je točno u koje vrijeme se ide u kupatilo,kad i što se gleda na televiziji, čak i kod kuće je postojao dress code, rano spavanje, ranu ustajanje čak i vikendom… Smio sam ići van s prijateljima ali uz strogo poštivanje dolaska kući prema dogovoru. On je uvijek djelovao smiren i zaista nikad nije pokazivao emocije, čak nikad ne bi niti povisio glas na mene a kamo li tek da bi dignuo ruku. Išao sam u osmi razred kad je na sat engleskog ušao dežurni učenik i rekao mi da treba direktor. Ušao sam u njegov ured a on me potapšao po rameni i rekao da nazovem majku kući. Nisam ništa pitao nego sam okrenuo broj. Mama se je javila i mirnim glasom mi je rekla da je tata umro i da mogu doći doma. Kod kuće nije bilo onako kao u ostalim kućama kad netko umre. Nije bilo histeričnog plakanja ožalošćenih, sve se činilo normalno osim što je pila puna kuća gostiju: Prijatelja, susjeda, rođaka, kolega s posla… Saznao sam da je bio pod velikim stresom tih dana. Kao i svako jutro kad bi došao u svoj ured pio bi kavu i listao novine i nitko ga nije smio uznemirivati. Sekretarica ga je nakon sat vremena pronašla s glavom na stolu. Klasičan infarkt. Tek puno godina kasnije shvatio sam u kakvom stanju je bio. Tih je godina već rat bio na vidiku, pričalo se o proglašenju samostalnosti, počela je pretvorba, inflacija, poduzeće je sve više tonulo a sigurno ga je najviše dotuklo to što su sva njegova uvjerenja u kojima je živio cijeli svoj život, počela se rušiti kao kula od karata. Njegovo srce jednostavno nije izdržalo.

Niti moja mama nije bila drugačija od njega. Bila je šefica računovodstva u toj istoj firmu. I to vrlo stroga. I kod kuće ona je podržavala vojni režim. Ja sam najprije mislio da je to samo tatino djelo a da ga ona samo podupire a kasnije sam shvatio da je ona još gora nego što je on bio. Zaista sam mislio da ćemo nakon tatine smrti počeli živjeti malo liberalnije ali to se nije dogodilo. Ona je i dalje nastavila sa vojničkim propisima. Nikad nije pokazivala emocije, nikad se nije smijala. Nikad nije gledala nešto zabavno na televiziji a morala se slušati samo klasična glazba. Uz sve to još je počeo i rat pa su pravila bila sve gora i gora. Mama se uspješno transformirala od nekadašnje komunističke sekretarice u velikog domoljuba i vjernika tako da su kod kuće umjesto marksističkih počela vrijediti crkvena pravila. Zbog njezinog karaktera imali smo sve manji broj prijatelja. Gotovo nitko nas više nije posjećivao osim najbližih rođaka a ona se niti inače nije s nikim družila osim sa nekoliko žena iz crkvenih krugova. Jedino je bilo dobro što dolaskom kapitalizma i privatizacije više nije dolazila kući u 2 sata popodne nego je morala biti na poslu sve do navečer a ponekad bi radila i subotom.