Baš kad sam se borio da se vratim pod kontrolu, stigli smo na odredište. Izgledalo je kao prirodna ili vještačka pećina na strani malog brda (koje je, začudo, bilo jedino brdo u blizini) čiji je rub bio isklesan i obojen da podsjeća na ogromno crveno srce. U ovaj otvor tekao je mlaz vode širok oko dva metra i dubok oko tri ili četiri metra. Preko ulaza u pećinu bilo je uže, iza kojeg se nalazilo nekoliko čamaca u obliku bundeve koji su, kao i većina ostalih vožnji, imali samo sjedišta za dvoje.
Mladi Azijat i Azijatkinja su nam prišli, smiješeći se. “Dobrodošli”, rekao je momak, a on i njegov partner su se blago naklonili. “Ja sam Aki, a ovo je moj rođak Takara. Pretpostavljam da biste svi željeli da se provozate kroz Tunel ljubavi?”
“Da li ikada!” uzviknula je Mila, ponovo hvatajući svog tatu, koji je prvi put ove večeri, zapravo pokušao odoljeti svojoj kćeri.
“Sada, dušo”, rekao je onim slatkim, svilenkastim glasom kojim je zamajavao mamu. “Volim te, zato sam se vozio s tobom na svemu ostalom ove večeri, i voziću se s tobom i na svemu nakon ovoga. Ali volio bih se voziti s Andrijanom, ako ti odgovara.”
Milino lice se za manje od sekunde promijenilo od sunčanog do olujnog. “Ne!” vrisnula je, lupajući nogom. “Ovo je Tunel ljubavi! Ja sam jedina koja te zaista voli, tata, tako da moraš da se voziš sa mnom, ni sa kim drugim!”
Mama i ja smo razmijenili poglede dok je Davorova kćerka nastavila nekontrolisano da divlja. Oboje smo bili dobro svjesni da je Mila vrlo zaštitnički nastrojena prema svom ocu, ali je li ovaj strastveni ispad značio da dijele iste zabranjene osjećaje s kojima smo se i mi igrali?
„U redu, u redu, samo se smiri prije nego što napraviš scenu“, umirivao je Davor, pogledavajući Akija i Takaru, koji su samo mirno stajali pored čamaca, neupadljivii neočekivanim iskazivanjem emocija. Davor je zatim pogledao prema mami, sliježući ramenima u znak izvinjenja. Mama, sa svoje strane, nije djelovala posebno iritirano načinom na koji su se stvari odvijale kao što je to činila u nekim drugim prilikama kada je Mila insistirala da ostane uz svog oca, čak je djelovala zadovoljno. „Izgleda da smo opet ti i ja, dušo“, šapnula je sugestivno, trljajući mi leđa.
Dovraga, mislim da su moje neozbiljne riječi ranije djelovale čak i bolje nego što sam mislio, srce mi je lupalo u grudima, odjednom sam bio zahvalan na Milinom malom ispadu bijesa. Nešto se promijenilo u moju korist, osjećam to, i odjednom želim biti sam s mamom u tunelu. Ali nešto me je mučilo, nešto važno što sam trebao učiniti. Oh da, majstor ceremonije. “Oprostite”, rekao sam Akiju, čekajući da nam pomogne u čamac dok je njegov rođak pomagao Davoru i Mili u onaj ispred, “rečeno nam je da bi Rajica, menadžer, mogao biti ovdje.”
“Oh, baš mi je žao”, rekao je odmahujući glavom, smiješeći se kao i ostali zaposleni na spomen čovjekovog imena, ponovo se pitajući kako Rajica moze da usadi toliku naklonost i odanost svom osoblju. “Upravo ste ga promašili.”
To je bila fraza koju sam čuo mnogo puta ponovljenu večeras, ali ovaj put me nije toliko iritiralo kao prije. “Je li ti rekao gdje ide?” čuo sam sebe kako odsutno pitam, trenutno me nije bilo briga, više sam se usredotočio na rastući izraslina u preponama.
