Stiže konobar, otvorismo vino, pa nazdravismo. Nama. Vremenu koje je pred nama. Smejali smo se bezazlenoj avanturi u baru, pa razgovor nekako kliznu na neobičnu stranu.
Rekoh kako sam primjetio lijepu i mladu recepcionerku koju bih voleo da dovedemo u sobu. Ljutnu se, ali brzo prihvati igru i uskoro smo razrađivali taktiku da je uvjerimo da nam se pridruži. U čemu, ni sami nismo imali predstavu.
Posle kratkog dogovora, navukoh pantalone i majicu i uputih se na recepciju. Dvadesetominutno uvjeravanje nije urodilo plodom, iako se Dunja očito kolebala. Naročito na moje reći da se sviđa i mojoj ženi, koja navodno čitav dan nije prestala da pričao njoj.
Vratih se neobavljena zadatka. U međuvremenu, Luz je pospremila i provjetrila sobu. Dočekala me je gola, kako sam je i ostavio.
– Nisi valjda mislila da dočekaš Dunju takva? Pa, ti si luda!
– Nego kako si mislio? U kaputu? Osim toga, gde je? Nije valjda zakazao tvoj šarm?
– Nije zakazao moj šarm, nego ona voli samo djevojke. Moraćeš da odeš sama i pozoveš je. Moji aduti su bezvredni.
To je, naravno, bilo samo delimično točno, ali nisam se osjećao ni najmanje loše zaobilazeći potpunu istinu. Uostalom, nisam je ni znao, jer mi je Dunja otkrila veoma malo detalja o sebi.
– Znala sam, promrmlja Luz. Sve moram sama.
Otvori kofer i izvuče providnu belu haljinu i navuče je na golo tijelo. Ako je ovim ne uvjeri, ničim neće, pomislih dok je zatvarala vrata za sobom.
Svukoh majicu i ostadoh u bijelim hlačama. Pozvah još jednom rum-servis i naručih šampanjac, iako sam bio siguran da od Dunjinog dolaska nema ništa. Popićemo ga do jutra, mislio sam, baš kao i upravo otvorenu bocu bijelog vina koje se hladilo u velikoj kibli.
Začuh kucanje nakon desetak minuta, što me uvjeri da je misija okončana neuspjehom. Otvorih s neotvorenom bocom u ruci.
Umalo mi ne ispade na pod. Luz i Dunja su se smijale, gledajući me zabezeknutog. Nisam mogao da progovorim nekoliko trenutka. Samo se uklonih da ih propustim u sobu.
Luz me potapša po dupetu.
– Pa, dobro, hoćeš li već jednom da otvoriš taj šampanjac?
Atmosfera se očas promjeni. Nasuh svima, Luz održa kratku zdravicu – nazdravila je novom prijateljstvu, pa jednim potezom smače haljinu. Dunja, koja je sjedila u jedinoj stolici, još uvijek u onoj starinskoj, teškoj haljini, nelagodno odvrati pogled s njenog golog tijela.
– Ako ti je neprijatno, obući ću se, reče joj Luz, uzimajući haljinu ponovo u ruke. Ovako mi je udobnije.
– Ma, ne, ne, ni najmanje. Lijepa si ovako.
Ipak se zacrvenila. Ja joj priđoh i pogladih je po kosi.
– I ti si lijepa. Veoma.
Nasmeja se nesigurno. Nas dvoje sjednemo na ivicu kreveta, jedno pored drugog, naspram Dunje. Dok smo pijuckali vino, razgovarali smo o običnim stvarima – hotelu i njenom poslu, vremenu, moru i odmorima. Reče nam da ima dvadeset pet godina i da na recepciji radi tek nekoliko mjeseci. Neće moći baš dugo da se zadrži kod nas, jer ujutro mora veoma rano da ustane.
Razgovor je tekao sve opuštenije i ja slučajno spustih ruku na Luzine prepone. Ona raširi noge, ne prestajući da se smiješi otkrije glatko međunožje. Dunja je pogleda krajičkom oka, pomalo uplašenim pogledom, ponovo se zacrveni, ni sama ne prestajući sa čavrljanjem.
𝔻𝕠𝕕𝕒𝕛 𝕤𝕧𝕠𝕛𝕦 𝕡𝕣𝕚č𝕦 𝕚 𝕠𝕤𝕧𝕠𝕛𝕚 𝕓𝕠𝕕𝕠𝕧𝕖 𝕫𝕒 ℙℝ𝔼𝕄𝕀𝕌𝕄 č𝕝𝕒𝕟𝕤𝕥𝕧𝕠
