Dunja je bila kćerka jedinica , centar svijeta za svog oca , tihog profesora , njegova miljenica , princeza i ponos svoje ambiciozne majke Jadranke , sutkinje općinskog suda , koja je uvijek željela više od života , a ono što nije uspjela ostvariti sama očekivala je od Dunje.
A za mamu je izgledalo kako će se svi njeni snovi ostvariti jer još od prvog školskog dana Dunja je bila najbolja u školi , nakon toga najbolja u gimnaziji , pa briljantna studentica pravnog fakulteta , uvijek prva , uvijek ona «o kojoj će se još čuti». I sve je za gospođu majku izgledalo idilično do zadnje godine Dunjinog studiranja. Tada je uslijedio šok , kćerka je potpuno izgubila glavu zbog tamo neke seljačine , brđanin koji je u metropolu stigao u opancima (bio je to Jadrankin omiljeni opis budućeg zeta) sa samo jednim zadatkom – da upropasti nju i njenu kćerku.
Stvari su ipak izgledale malo drugačije. Ivan je istina bio dečko sa sela , ali potpuna suprotnost svim Jadrankinim predrasudama. Miran , pristojan , vrlo dobar student i poput psića odan Dunji. Od prvog dana kada je vidio tu malu plavušu za njega druge djevojke nisu postojale , samo njegova Dunjica. Vidio ju je ispred fakulteta , dolazila je s prijateljicama , plave kose svezane u rep , prelijepog lica , s malim prćastim nosom i krupnim zelenim očima , a velike grudi koje su se nazirale ispod majice i fantastična guza stegnuta u uskim hlačama oborili su ga s nogu. Njemu izuzetno visokom ona tako mala i sjajno zaobljena izgledala je kao neodoljivi bombon. Učinio je sve da je upozna , a kad se to par dana nakon prvog susreta i dogodilo sve je dalje išlo glatko i brzo , reklo bi se ljubav na prvi pogled. Nakon dvije godine veze Ivan je diplomirao i zaposlio se u privatnoj tvrtki , uslijedile su zaruke pa vjenčanje , diplomirala je i Dunja , pa uz maminu pomoć dobila posao , kupljen je stan , novi auto. Idila.
No s krajem prve godine braka stigli su problemi. Još prije vjenčanja Ivan i Dunja su odlučili da odmah žele proširiti obitelj pa su se s puno entuzijazma bacili na posao , mjeseci su prolazili bez rezultata. Zajednički odlazak kod liječnika donio je strašno razočaranje Ivanu , problem je bio u njemu , a izgledi za potomstvo vrlo mali , mada ne i nemogući. Koliko god ga Dunja tješila i govorila mu kako će još neko vrijeme pokušavati , pa ako ne ide mogu razmisliti o posvojenju , on je ostajao smrknut i sve više povučen , s osjećajem da ju je izdao , da nije dovoljno dobar muž , da nije muškarac nje dostojan.
Vrijeme je prolazilo uz uzaludne pokušaje koji su postajali sve rjeđi. Ivan se u potpunosti posvetio poslu i karijeri , obično je doma dolazio kasno , potpuno iscrpljen. Dunja je imala dojam kako joj je sve dalji , kako joj izmiče , a očajnički ga je željela i trebala uz sebe. I rodbina je sve češće postavljala pitanja o potomstvu i uskoro joj je želja za majčinstvom postala opsesija , bila je sigurna da bi dijete vratilo one sretne dane , kako bi sve opet bilo divno. Svakakve misli su joj padale na pamet. Znala je da umjetna oplodnja ne dolazi u obzir , jer on nikad ne bi pristao , pa je jednom , ni sama ne zna kako , pomislila da pokuša sa nekim drugim , bez Ivanovog znanja. Ali od same pomisli na takvo nešto bilo joj je muka. Činilo joj se umrla bi da ga prevari , da je dotaknu neke druge ruke. No ipak , ta misao još joj je par puta prošla kroz glavu , ali uvijek ju je brzo odbacivala , osjećajući strašnu krivnju zbog same misli. A onda je došao dan kada su trebali ići kod Ivanovih , njegov mlađi brat Goran se ženio.
Čije je dijete? ?
Dal je moguće da to treba da ti kaže… auuu rodjače!
Treba 🙂
Superrrrr