Vlak je klizio prema Lorentzovu imanju, a Leopold Lorentz – Leo svima osim ocu koji ga uvijek zove punim imenom – počeo je tonuti u neobičan drijemez. Treskanje vagona pod kotačima postajalo je ritam koji je umirivao, a zvuk parnog stroja udaljavao ga je od bečkih ulica, od knjiga i predavanja, vraćajući ga u svijet iz kojeg je potekao. Još malo i opet će vidjeti svoju obitelj i… mamu. Najljepšu ženu koju je ikad vidio i jedinu za koju bi sve učinio. San ga je uhvatio brže nego što je očekivao.
—
**Prije sedam godina…**
Kupaonica u starom krilu dvorca bila je svijetla, vlažna prostorija s visokim prozorima od mat stakla kroz koje je prodiralo popodnevno svjetlo. Silvija Lorentz stajala je u sredini ogromne bakrene kade, voda joj je dopirala do iznad koljena, a para se dizala u zrak poput duhova prošlosti. Bila je sama, uvjerena da su svi ostali u drugom dijelu kuće, zaposleni svakodnevnim poslovima.
Nije čula kako se vrata polako otvaraju, pa ni dva para mladih stopala koja su se uvukla unutra, skrivena iza paravana.
Marko, petnaestogodišnjak koji je već počeo oblijevati mušku snagu, primio je brata za ruku i pritisnuo prst na usne. Leo, tek jedanaest, široko je otvorio oči u nedoumici, ali poslušao je. Marko ga je povukao za sobom do polumraka iza starog ormara s ogledalom, gdje su imali savršen pogled na kadu.
“Šuti,” šapnuo je Marko, a u očima mu je svjetlucala zločesta iskra. “Gledaj.”
Leo je gledao. I zaboravit će tek kad umre.
Silvija se nagnula prema naprijed, uzela sapun s malene police, i počela ga trljati u rukama. Mjehurići su joj se skupljali između prstiju dok je podizala ruke prema vratu, započinjući ritual čišćenja koji je za Lea postao prvo sveto otkrovenje. Sapun je klizio niz njenu ključnu kost, ulazio u udubinu između grudi, a onda – bože, kako je to bilo moguće? – prelazio preko oblina koje su se uzdizale poput brežuljaka iznad vode.
“To su sise,” šapnuo je Marko pored njegovog uha, glas mu je drhtao od uzbuđenja, ne od straha. “Mama ima najveće u cijeloj pokrajini. Čuo sam kako sluge pričaju.”
Leo nije mogao progovoriti. U grlu mu je stajao čvor koji nije imao imena, a u trbuhu se rađao osjećaj koji će ga pratiti cijeli život. Silvijine dojke – velike, teške, savršeno zaobljene – njihale su se svaki put kad bi se pokrenula. Voda je kapala s njihovih vrhova, a ona je bila tako… lijepa. Tako puna života. Tako ženstvena da je to boljelo.
Ali onda se dogodilo ono što će zaista promijeniti sve.
Silvija se polako okrenula leđima prema njima. Leo je zadržao dah. Što je to bilo? Kako je to bilo moguće? Od vrata do struka bila je klasična ljepotica, ali onda – širenje. Divno, strašno, božansko širenje. Bokovi su joj se širili poput luka koji je mogao zaštititi cijeli svijet, a između njih, uzdizala se ona bijela, masivna, savršena…
“Guzica,” objasnio je Marko, iako je i njegov glas sada bio nejasan. “Mama ima guzicu kao za… za kraljicu. Za boginju.”
Silvija se nagnula da uzme krpu s ruba kade, a kada se savila, Leo je vidio ono što će ga proganjati u snovima do kraja života. Vidio je prolaz između njenih bedara, njenu tamnu pipicu koja je do sada bila skrivena od pogleda, ali sada je bila izložena, mokra, ružičasta, nepojmljiva. Vidio je kako joj se mišići butina stežu pod kožom, kako se njiše ta masa mesa koja je činila njenu stražnjicu, kako je sve na njoj teško i mekano u isto vrijeme.
