Jutro je bilo hladno, minhenški zrak oštar kao nož, a Nada je izlazila iz zgrade u skupocjenom kompletu – crni kaput od kašmira, suknja uska, čizme do koljena, kosa skupljena u punđu, miris parfema skup kao grijeh. Komšije, uglađeni Nijemci, klimale su glavom – hladno, kulturno, znali su čime se bavi, ali zapad je truo, bezdušan, niko nije pitao, niko nije sudio. Samo pogledi, brzi, kao da gledaju kroz staklo.
Tražila je svoj BMW, ključevi zveckali u ruci, kad se gotovo sudarila s njim – čistač ulica, metla u ruci, ružan, ćelav, zubi nedostaju, miris znoja i jeftinog sapuna. „Entschuldigung,“ promrmljao je, nespretan, a ona je planula – „Gledaj kuda ideš, idiote!“ – ali kad je podigla pogled, srce joj je stalo. Rasim. Oči iste, crne kao ugalj, bore dublje, ali isti. Brat. Ne po krvi, ali po blatu, po slami, po noći kad je uzeo njezinu nevinost. On je nije prepoznao – samo se izvinuo, sagnuo glavu, nastavio metlom po pločniku.
Sjela je u BMW, staklo zamagljeno od daha, gledala ga kroz retrovizor – Rasim, sada star, slomljen, metla umjesto kurca, ulica umjesto čerge. Sjećanja su nahrupila: devet godina, oluja, njegov kurac u njoj, krv na slami, „Sad si žena.“ Suze su tekle, ali nije plakala. Samo je upalila motor i otišla. Rasim je nestao iza ugla. Nikad ga više nije vidjela.
Komšije s posljednjeg sprata bili su Tristan i Natali – holandski studenti, mladi, plavi, lijepi kao iz reklame. Uvijek su se smiješili, „Hallo, Nada!“ – glasovi svjetli, radost u očima, nešto za čim je čeznula, nešto što je Milenko imao, ali Rasim oduzeo. Pozvali su je na novogodišnju žurku – „Dolazi, bit će zabavno!“ – i ona je prihvatila. Nije imala ništa protiv. Nije imala ništa za izgubiti.
Stan na posljednjem spratu – svjetla šarena, glazba glasna, miris marihuane i piva, smijeh koji je odjekivao. Vladimir, Crnogorac, markantan – visok, brada, oči zelene, glas dubok; Ana, njegova djevojka, crna kosa, osmijeh širok; Nuni, Sudanac, koža tamna, tijelo atletsko; Gabriel, Brazilac, plesao je kao da je rođen u ritmu. Piće je teklo, jointovi kružili, Nada je uzela dim – prvi put nakon godina, pluća puna dima, glava lagana.
Stan na posljednjem spratu bio je poput živog organizma – pulsirao je od glazbe, bass je tresao zidove, šarena svjetla treperila su po licima, zrak gust od marihuane, znoja i alkohola. Boca tekile kružila je iz ruke u ruku, jointovi gorjeli, dim se kovitlao poput duhova. Nada je stajala u sredini, haljina crvena, uska, već napola raskopčana, sise napola vani, bradavice tvrde pod svjetlom, pička vlažna od dima i želje.
Vladimir ju je zgrabio prvi – ruke jake, prsti utisnuti u bokove, povukao je na kauč, poljubio je žestoko, jezik duboko u grlo, zubi lagano po usni, dah mirisao na rum i duhan. Skinuo joj je haljinu jednim trzajem – tkanina pocijepana, pala na pod, gola pred svima, tijelo sjajno, koža naježena. Ana je kleknula pred nju, crna kosa razbarušena, usta na sisama – sisala bradavice naizmjence, zubi grižli do bola, jezik kružio, ruke na trbuhu, dolje do pičke – prsti unutra, dva, tri, rastezala je, sokovi curili niz butine, kapali na kauč.
Nuni i Gabriel su se skinuli – Nuni, Sudanac, kurac debeo, crn, vene pulsirajuće, glava natečena, sjajna od predsemene tečnosti; Gabriel, Brazilac, kurac dug, tanak, savijen, jaja teška. Stajali su pred njom, drkali se polako – Nuni debelim šakama, Gabriel brzim pokretima, kapi curile na pod. „Uzmi nas,“ rekao je Vladimir, glas dubok, crnogorski naglasak, i gurnuo je na koljena.
