– Pa, hoćeš li ti na tu kafu ili te strah prijemnog ispita?
Jovica se nasmeja:
– Idem, ali samo da znate — ako mi ponudite „dopunsku nastavu“, ja odmah bežim.
Perica ga potapša po ramenu:
– Ne brini. Ti si još početnik. Prvo ide teorija uz espreso.
Dok su odlazili ka kafiću, Jovica tiho upita Pericu:
– Dobro, iskreno… jel’ ti stvarno nešto učiš tamo?
Perica ga pogleda mrtav ozbiljan:
– Naravno.
– Šta?
– Kako da ostanem pribran kad me neko pita nezgodna pitanja. Evo, upravo vežbam na tebi.
U kafiću je vladala ona čudna atmosfera između šale i neprijatne treme. Milica je sedela preko puta Perice i Jovice, elegantno prekrštenih nogu, u tesnoj crnoj haljini do kolena, dok je lagano mešala kafu i posmatrala ih kao da ispituje đake pred kontrolni.
Jovica je pokušavao da gleda kroz prozor, ali mu baš i nije uspevalo.
Milica primeti pa se nasmeši:
– Jovice, šta je? Deluješ kao da si došao na usmeno odgovaranje.
– Ma nisam… samo mi je ovde nekako… toplo.
Perica odmah dobaci:
– To ti je od „školske atmosfere“.
Milica se blago nasloni na stolicu:
– A Perica je već navikao. On je redovan na konsultacijama.
– Učiteljice, nemojte sad i vi… – reče Perica kroz smeh.
– Što? Pa ti si moj najbolji „student“. Čak i pažljivo slušaš kad pričam.
Jovica odmah podiže obrvu:
– Čekaj… Perica sluša? E onda je stvar ozbiljna.
Konobar donese kafe, a Milica namerno pogleda Pericu dok uzima šoljicu:
– Jesi li spremio ono što smo pričali?
Perica se zakašlja od kafe:
– Učiteljice, pred svedokom ste…
– Aaa, znači ima materijala za dodatni rad – nasmeja se ona.
Jovica se uhvati za glavu:
– Ja stvarno ne znam kad se vi šalíte, a kad ne.
Milica ga pogleda pravo u oči, pa uz osmeh reče:
– To ti je, Jovice, viši nivo nastave.
Perica se nasmeja:
– Dok ti shvatiš gradivo, mi ćemo već diplomirati.
– Ma vi ste ludi oboje – reče Jovica, ali se i sam smejao.
Kafa je potrajala mnogo duže nego što su planirali. Milica ih je stalno zadirkivala sitnim komentarima, Perica se pravio važan, a Jovica je sve vreme pokušavao da pohvata šta je šala, a šta ozbiljno.
Kad su konačno ustali od stola, napolju je već počeo da pada mrak.
Milica pogleda prema ulici i nonšalantno reče:
– Pa… ako vam se ne ide još kući, možemo da svratimo kod mene. Imam još kafe… a možda se nađe i nešto zanimljivije za razgovor.
Jovica i Perica se pogledaše na sekundu.
– E sad kreće produžena nastava… – tiho promrmlja Jovica dok su zajedno krenuli prema njenoj zgradi.
Ušli su u zgradu dok je hodnikom odzvanjao tihi zvuk njihovih koraka. Staro svetlo na spratu povremeno je treperilo, pa je cela scena delovala kao početak neke čudne komedije.
Jovica je išao poslednji i tiho šapnu Perici:
– Brate… meni ovo više liči na horor nego na „utvrđivanje gradiva“.
Perica se jedva suzdržavao da se ne nasmeje:
– Opusti se. Samo nemoj da padneš prijemni odmah na vratima.
Milica ih je čula pa se okrenu sa osmehom dok je vadila ključeve:
– Ne brinite, momci. Kod mene nema strogog ocenjivanja… osim ako neko baš ne zasluži.
– Eto, opet pretnje profesorima – promrmlja Jovica.
Kad su ušli u stan, dočekao ih je miris kafe i neka tiha muzika iz dnevne sobe. Milica odloži torbu na fotelju i izu cipele.