Sa Sestrom u Šumi (Planina Straha i Grijeha)

U šumi sa sestrom (Planina straha i Grijeha)

Jednom smo u društvu razgovarali o tome koji koji događaj u životu je najviše utjecao na nas, odnosno kojeg se događaja najviše sjećamo. Moji prijatelji su odabrali dan kad su stupili u brak ili dan kad su upoznali svog partnera. Oni koji još nisu bili oženjeni izabrali su dan kad su diplomirali ili pak događaj kad su preživjeli saobraćajnu nesreću. Ja se nisam mogao iskreno izjasniti jer moj događaj je čuvan u strogoj tajnosti. Pa eto, kad već ne mogu nikome pričati o tome, odlučio sam staviti to na papir, naravno pod pseudonimom.

Unatoč tome da su moji roditelji visoko obrazovani, odavno su shvatili da neću ići njihovim stopama. Stoga me nisu forsirali sa školovanjem. Završio sam za automehaničara i nakon škole lokalni mehaničar me odmah zaposlio na pola radnog vremena što nam je svima odgovaralo jer sam imao puno obaveza kod kuće. Naime, živimo na selu, postoji imanje a moji roditelji imaju puno obaveza na poslu tako da sam preuzeo velik dio obaveza. Uglavnom sam zadovoljan. Volim raditi, dobro zarađujem, doma ne moram davati nikakav novac tako da sve ostaje meni. Inače, ja živim za vikend. Petkom i subotom navečer opijanja i glupiranja s ekipom su mi najdraži dio. Iako subotom imam posla nikad ne ispustim petak noć. Ponekad ravno iz provoda idem raditi i onda nastavim piti cijelu večer. Eto, to traje već i sad kad sam dobrano zaglibio u dvadesete. Inače, za mene kažu da sam isti moj djed kojeg se nažalost ne sjećam ali znam gotovo sve o njemu. Djed Mile je bio nepismen čovjek ali je postao najbogatiji čovjek u selu. Bio je jako inteligentan, gledao je u budućnost i znao je unaprijed što bi trebalo uraditi. Nije se bazirao sam na jedan posao kao ostali nego stalno mijenjao nešto.

 

Dok su svi zaglibili u sadnji krumpira ili kupusa one je vidio da je od toga slaba zarada pa je počeo saditi duhan. Kad je vidio da pa da zarada uhvatio bi se nečeg drugog. Isto tako je bilo i sa životinjama. Čim je shvatio da mljekari daju premalo novaca, reducirao je krave i počeo uzgajati koze. Ipak najviše novaca je zaradio na voćnjaku i medu a uz sve to izvlačio je drva iz šume i prodavao ih. Jako dobro je znao kad se treba uhvatiti kojeg posla i što je još važnije, znao je kad treba promijeniti. I tako dok su svi ostali u selu jedva preživljavali on je iz godine u godinu sve više profitirao. Njegovo bogatstvo je raslo ali on je živio vrlo skromno. Bio je omiljen u selu, svima je pomagao, a mnogi su i radili za njega. Svojoj djeci je uvijek govorio – „Onome tko ima manje novaca od tebe uvijek moraš platiti piće u birtiji”. Imao je troje djece.

 

Moj otac Rade je bio najstariji, njegova sestra Vesna godinu mlađa i brat Velibor još godinu mlađi. Bio je dosta strog prema njima. Svi su pohađali srednju školu u susjednom mjestu a on je zahtjevao da budu odlični učenici. Redovito bi odlazio u školu na razgovor sa profesorima a jednom prilikom kad je moj otac malo popustio u školi i kraj godine završio sa četvorkom, za kaznu je cijelo ljeto morao na magarcu izvlačiti drva iz šume. Nakon srednje škole odlazak u grad na studij je bio obavezan. Svoj trojici djece je rekao isto ”Ne želim da se vratiš kući dok ne završiš fakultet i postaneš netko i nešto. Imaš novac i ne treba da radiš dok studiraš, Kad završiš ja ću ti kupiti stan u gradu dok se ne zaposliš. Ako prekineš studij, onda se snalazi sam kako znaš i umiješ”. Tako je i bilo. Čim je moj stari diplomirao agronomiju, djed mu je kupio stan u gradu. Tada mu je djed rekao – „Vidiš sine ovaj komad papira te ne čini niti pametnijim niti boljim čovjekom ali put koji je trebalo proći da dođeš do njega te je napravio pametnim, hrabrim i snalažljivim. Nije važno hoćeš li u životu raditi taj posao ili neki drugi, u svakom poslu ćeš se snaći”.
Tetka Vesna je uspješno studirala farmaciju ali Veliboru baš nije išlo najbolje. Gradski život ga je totalno promijenio, kako bi se reklo pobarabio se. Zanimale su ga samo cure i provodi. Mijenjao je fakultete i ipak na kraju uspio završiti višu prometnu. Moja mama je studirala zajedno sa tetkom Vesnom i tako upoznala tatu. Vjenčali su se čim je tata dobio posao. Tetka i stric su diplomirali par godina kasnije. Djed je bio jako sretan i svih je poznao da dođu da se dogovore oko ostavštine. Najprije je održao dugačak monolog filozofije a onda se uhvatio teme. Zaključeno je da već postoji stan koji je kupio za mog tatu i da ima još ušteđevine za još jedan stan, te u ostavštinu još spada postojeća kuća na selu. Njih troje se moraju dogovoriti kome će što pripasti. Bio je svjestan da će djeca nakon njegove smrti rasprodati velika polja i voćnjake koje je imao, također i šumu. Rekao je da mogu prodati i kuću ako nitko ne želi živjeti na selu ali ne dok su on i baba živi. Jedino ih je zamolio da ostave brvnaru u planini. Ta koliba, brvnara je jedino u čemu je on uživao i ponosio se s njom. Sam ju je izgradio. Htio je da ta koliba bude svojevrsna uspomena na njega i barem jednom godišnje okupljalište cijele obitelji. Dali su si vremena odlučiti, uostalom nije im se žurilo. Tata je imao stan. Tetka i njem muž su živjeli i njegovoj kući a stric je boravio u stanu koji su imali iznajmljenog dok su studirali. Rekli su da ima vremena da se dogovore ali tetka je rekla da ona nema namjeru biti na selu niti joj treba ni kuća ni stan nego samo nešto love da otvori apoteku. Stric je također rekao da nema namjeru vraćati se na selo i tada je mojem tati sinula ideja o povratku. Naravno to je ostalo samo želja jer je znao da mama, prava gradska cura niti u snu nebi mogla biti na selu. Zato joj ništa nije ni govorio. Prije odlaska tetka je rekla braći da joj se ne sviđa kako djed priča niti kako izgleda i da je zabrinuta za njega. Bila je u pravu. Nakon mjesec dana djed je umro a samo 3 mjeseca kasnije i baba.