Silovao me i molio da nikome ne kažem – ovo je moja priča

Prije točno četiri godine, moj “prijatelj s povlasticama” me je fizički i seksualno napao.Te četiri godine obuhvaćaju diplomiranje na fakultetu, osam preseljenja u dva grada, dva posla, jednu ljubavnu veui, šest mjeseci psihoterapije i dva neočekivana susreta s mojim silovateljem. Vrijeme je prošlo, no sjećanje ostaje živo i ponekad se mogu sjetiti praznine te noći čim zatvori oči.

Jutro nakon što me silovao, probudila sam se s proljetnim suncem. Bila sam dugo budna, bježeći iz njegove sobe u domu dok je on hrkao, probijajući se kroz pijanu gomilu koja je slavila Dan sv. Patrickas odvezanim cipelama. Čak i u stanju šoka, znala sam da odlazak policiji neće pomoći. U našim porukama stoji da sam pristala doći kod njega. Nije bilo tragova ni svjedoka. Nije bilo slučaja. Posljednja stvar koju sam željela je on kaže-ona kaže pravnu bitku u državi Ohio, poznatu po ne baš pretjerano suosjećajnom stavu prema žrtvama silovanja.

To jutro poslije, nisam osjećala ništa dok sam išla u kupaonicu i zatvorila vrata. Pogledala sam se u ogledali da vidim je li se nešto promijenilo, je li nešto drugačije na meni. Nije bilo jasnih fizičkih tragova koji bi otkrivali što se jučer odigralo. Moje oči su još uvijek bile moje oči, moje lice je bilo mirno.

Ušla sam u tuš, nasapunala leđa i vedra, oprala se iza ušij u. Potom sam se sklupčala ispod vode i jecala, isplakala sam dušu sve dok mi se želudac nije počeo stiskati i bila sam sigurna da ću ispovraćati svaku emociju koju nisam htjela osjećati. Duboko sam udahnula, ustala i isključila tuš. Otišla sam na posao.

Na satu biologije u srednjoj školi radili smo pokus s umakanjem jajeta u ocat koje smo ostavili preko noći. Ne sjećam se što nas je to trebalo naučiti, no sjećam se kako je jaje izgledalo – rastopljene ljuskes paperjastoms smeđom membranom koja ga je držala. Odrasla sam s nasilnim roditeljem, a jaje je bilo odličan odraz mog stalnog emotivnog stanja.

Jutro nakon što me povrijedio, izgledalo je kao da se i moja membrana raspala. Bila sam žumanjak i bjelanjak, koje zajedno drži snaga volje i bijes, nesposobna shvatiti da je moja ljuska nestala i da se trebam prolijati po podu.

Na poslu smo jutarnji sastanak održali vani, nosila sam velike sunčane naočale i brinula se oko masnica koje se su počele polagano nazirati. Moji kolege – njegovi prijatelji – sjedili su oko mene i raspravljali smo obaveze u tom danu.

To poslijepodne sam se našla s njim, sjedili smo na stepenicama i gledali u parkiralište te kokoši u komunalnom vrtu. R ekla sam mu da je bolestan, da treba pomoć i da je svaka veza među nama gotova. Rekla sam mu da neću ići na policiju ako on ode na terapiju . Nije znao da nemam slučaj, a čak i ako je – pristao je ići, a potom me preklinjao da nikome ništa ne govorim.

“Ne, nemaš me pravo to tražiti”, rekla sam mu s prijezirom.

“Znam, oprosti”, bio je skrušen.

“Ne, ne znaš. Nemaš pravo tražiti moju šutnju. Nemaš pravo ni na što od mene. Ovo je moja stvar. Tvoji osjećaji neće biti uzeti u obzir” – bilo je posljednje od mene.

Nakon razgovora sam se sakrila u ormar i isplakala sve dok nisam osjetila da više ne mogu disati. Kroz suze sam shvatila da mi je njegova molba ukazala na to što sljedeće moram napraviti. Učinit ću upravo suprotno, reći ću sve, svima. Njegovo ime neću spominjati u svojoj priči, jer njegova uloga u ostatku mog života nije bitna.

Zaključao me u svoju sobu, tukao me sve dok nisam vidjela zvijezde, penetrirao i gotovo slomio nešto u meni, no on neće diktirati moju priču.

I tako sam progovorila. Nikad nisam prešutjela tu noć. Rekla sam prijateljima i obitelji i oni su bili najveći izvor potpore. Prije godinu dana javno sam pisala o svom iskustvu na Facebooku, a poruke razumijevanja i potpore bile su melem za moju ranjivost. Naravno, ima i onih koji ne vjeruju. Ima i onih koje sam potaknula da progovore o onom što su sami doživjeli.

Napad i silovanje se mogu činiti kao kraj, kao da nikad više nećete biti cijeli, kao da više nikad nećete pronaći sreću i ljubav. Nije kraj. Svačije iskustvo i putovanje su različiti i ono što je bilo dobro za mene ne mora biti nužno dobro i za druge. No ono što želim reći svojim drugovima žrtvama je ovo:

Kad sam progovorila, potvrdila sam svoju priču. Ona je prestala biti nešto što mi se dogodilo i pretvorila se u iskustvo koje sam imala, dio onog što imam za reći i samo jedna prepreka na putu . Kad žrtve progovore, odbacujemo ideju da bi se trebali sramiti zbog onog što se dogodilo. Ljudi koji su nas povrijedili bi se trebali sramiti, mi trebamo biti ponosni jer smo preživjeli. Nisam sama, a niste ni vi.

U progovaranju, ja sam stvorila novu stvarnost, onu u kojoj je svaki dan poslije 17. ožujka 2012. orden hrabrosti. Preživjela sam tu noć, da, no moja hrabrost izvire iz preživljavanja svakog dana nakon toga. Dolazi iz traženja i dobivanja pomoći kad mi je trebala te dopuštanja samoj sebi da ponovno budem ranjiva, ovog puta s čovjekom koji me voli i ponaša se prema meni kako treba.

Prošle su samo četiri godine i ja još uvijek učim kako zacjeljivati, a ipak je moj život dobar. Zapravo, i više od toga. Imam partnera koji me voli čak i u mom najgorem izdanju, prijatelje koji me podižu, i hrabrog šampiona – sebe. Život postaje bolji, rane manje, a iako sjećanje nikad neće nestati, znam da me progovaranje učinilo jačom nego ikad prije.

Rating: 4.0/5. From 4 votes.
Please wait...
Možda Vam se sviđaju i ove
guest
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare