Doputovala je trajektom Jadrolinije iz Rijeke. U Split je stigla u 5 poslije podne. Javila mi se mobitelom to jutro kad se ukrcala i pitala gdje ćemo se naći. Rekao sam da je prvo pravilo koje će od danas naučiti da ništa ne pita. Sve što se od nje traži je da uradi, a ne da pita. Rekla je da se ispričava, da neće griješiti i čekala je što ću reći. Kazao sam da ću joj se javiti na vrijeme a dotle da se odmori. Potvrdila je i onda sam je pitao što je obukla. Rekla je bijelu majicu i minicu drap boje. Pitao sam. A ispod? Malo je zastala, čuo sam kako se povukla malo sa strane, valjda da ne čuju okolo što priča pa je rekla tiše: Imam bijele gaćice. Onda je još dodala, bez da sam ja pitao: Ispod majice ne nosim ništa. Odgovorio sam: U redu je, i onda sam nastavio: Poći ćeš u brodski salon i sjesti ali tako da oni koji sjede nasuprot mogu lijepo vidjeti tvoje gaćice. Onda sam dodao: Kad sjedneš tako, javit će se mobitelom. S druge strane nisam ništa čuo i onda sam pitao: Je li ovo jasno? Rekla je: Shvatila sam. Ići ću sada i sjesti ću. Prekinuo sam vezu i čekao da se javi.
Za nekih pet-šest minuta bila je na mobitelu. Govorila je prilično tiho i objašnjavala da neki još sjede do nje i da ne smije biti glasna. Pustio sam joj to na volju, ali još samo dok ne doputuje, tada više neću imati za takvo što obzira. Onda sam pitao: Kako sjediš? – Sjela sam slobodno, onako si rekao. – Budi jasnija, kazao sam. Onda se skroz unijela u slušalicu mobitela i šaptala: Noge su mi malo razmaknute. – Da li dovoljno? pitao sam. – Mislim da mi oni mogu vidjeti gaćice, šaptala je u slušalicu. –Tko oni? pitao sam. – S ove druge fotelje u salonu. – Tko sjedi s druge strane? – Dva dečka, mislim da su srednjoškolci. – Kako misliš, pitao sam. – Po godinama, a vidim da drže neke školske ruksake. – I kamo gledaju? – Listaju neki časopis, ali kad ja sklonim pogled od njih vidim kako gledaju direktno između mojih noga. – Lijepo, rekao sam. Pomakni desnu nogu još par centimetara udesno. Kako ona s druge strane ništa nije odgovarala pitao sam: Radiš li kako ti se kaže? – Učinila sam, prošaptala je. – I kako se osjećaš? pitao sam. – Ruke mi se jako znoje. – Neka se znoje. Kad ožedniš malo se prošetaj i popij piće, a kad sjedneš ponovo, sjedni još bolje i povuci minicu više uz bedra. Opet ništa nije rekla i opet sam pitao: Čuješ li ti mene? Samo je tiho odgovorila: Hoću sve što si rekao, iako se sva preznojavam. – No, daj, rekao sam, to je tek mala sitnica da ti ne bude dosadno dok putuješ. Misli na ono što te čeka ovdje. – Znam, rekla je i čuo sam kako dublje diše. Tada sam je pozdravio i rekao da ću joj se javiti prije nego doputuje.
Pustio sam se na trosjed, zatvorio oči i razmišljao kako ću je kad dođe. Kako ću je jebati. Ne jebati, to nije prav izraz u ovoj situaciji: izjebati, razvaliti je, rasturiti. Deset dana koliko mi jedan dana raspolaganje da je ocijenim, deset dana ću je jebavati, neću silaziti s nje. Osim kada bude trebala prolaziti druge zadatke koje sam joj pripremio. Prebirao sam u mislima ponovo taj plan i raspored koji sam odredio za nju. Toj kobili koja je skroz dobro izgledala neće biti dovoljan jedan kurac. Imao sam rješenje za takvo što. Leo, moj prijatelj još iz srednje škole vrlo povjerljiv sa mnom i osoba koja zna čuvati tajnu kao svoju vlastitu, i još malo više ako se tiče mene. (Leonard mu je puno ima ali oduvijek ga zovem Leo.) Njemu sam rekao za ovo i da ću trebati njegovu suradnju te da rezervira svoje slobodno vrijeme tih dana u gradu. Bio je jako počašćen time i nije to krio te mi se želio posebno zahvaliti. No ja nisam ni obraćao na to pažnju. Prijatelj je tu da ti bude prijatelj kad ga trebaš i to je bio način moga razmišljanja. Rekao sam mu samo na vrijeme i predložio mu da se malo prištedi da bude u formi kad bude trebati. Nasmijao se tiho na to dok smo na Rivi sjedili i ispijali piće a ispod oka sam vidio kako briše dlanove koji su mu se znojili od uzbuđenja. Znao sam iz naših dosadašnjih druženja da se jako palio na ovakve cure i na ovakve situacije: kad cura treba unaprijed ono što joj se kaže, ali ovako nešto u totalu još nije imao prilike probati. Jučer sam ga čuo telefonom i provjerio je li slobodan kad ona stiže. Da slobodan?! Taj je odlazio s posla u pola radnog dana jer nije mogao izdržati.
