Kada sam pristala sa svojim starim prijateljicama otići na jednodnevni izlet u Opatiju ni u snu nisam slutila što će nam se sve događati. Dakle, ja Mirela, Tanja i Zlata krenule smo u rano subotnje jutro put Opatije. Fino smo se uredile, naprilitale i dotjerale nadajući se da će nam se možda posrećiti pa naletimo na kakve zgodne mužjake.
Opatija je poznata po organizacijama raznih kongresa i simpozija pa možda tamo bude nekakvih tipova iz elitnih krugova. Nažalost vrijeme nije obećavalo ništa dobro. Jutro je bilo tmurno i kišovito. Naivno smo vjerovale kako će se vrijeme popraviti a osim toga mislile smo kako će vrijeme biti znatno ljepše na moru nego je na kopnu. No gadno smo se prevarile.
Nismo žurile. Mirelin polovni Renault Megan lagano je klizio starom cestom na kojoj nije bilo previše prometa. Namjerno smo išle starom cestom kako bi uživale u krajoliku a i nije nam se nikamo žurilo. U dva navrata smo stale. Jednom kako bi popile kavu a drugi put zbog pišanja. Tanji se opasno pripišalo a kako je stalno to naglašavala pripišalo se i nama ostalima. U blizini nije bilo nikakakvog odmorišta, restorana ili kafića pa smo to obavile u prirodi. Gorski Kotar je kao i uvijek bio prekrasan. Zlata je inače rodom iz nekog sela u Gorskom Kotaru pa je nju taj krajolik uvijek iznova oduševljavao budeći u njoj sjećanja iz djetinstva.
Ušle smo u Rijeku a nad gradom su se nadvili tamni oblaci. To nas uopće nije veselilo no hrabro smo krenule put Opatije. Tek što smo parkirale i ušle u prvi kafić nastao je pravi prolom oblaka. Kiša i jaki vjetar otjerali su s ulica Opatije sve turiste i šetače. Bile smo razočarane razvojem situacije. No kada smo već bile tu odlučile smo otići negdje na dobar ručak, popiti koje piće pa krenuti nazad u Zagreb. Kiša je gotovo stala ali vjetar je i dalje grozno puhao. Uz dobar ruačak popile smo butelju vina što nam je popravilo raspoloženje. Ispile smo još jednu butelju i jednu uzele za put.
Lagano smo krenule nazad. Vrijeme se znatno poravilo iako je i dalje bilo oblačno. Zlata je predložila da skrenemo s glavne ceste i provezemo se mjestima u kojima je provela djetinstvo. Mirela ju je upozorila kako nam ti sporedni putevi i ceste nisu poznati no Zlata je inzistirala govoreći kako svuda postoje putokazi pa nema šanse da zalutamo. Osim toga imale smo vremena jer smo iz Opatije krenule znatno ranije od planiranoga.
Vozile smo se nekom sporednom cestom kada je u autu ili na autu nešto grozno zalupalo a motor auta poprimio je čudan zvuk. Mirela je odmah parkirala sa strane kukajući kako nam je još samo to nedostajalo. Nas četiri žene pojma o autima nismo imale.Sjedile smo nemoćno u autu ne znajući što nam je za činiti. Ja sam otvorila butelju koju smo ponijele iz Opatije. Što nam drugo preostaje nego pijuckati i čekati da netko naiđe. I usitinu kroz nekih dvadesetak minuta naišao je automobil. Mirela je izašla napolje i mahnula mu da stane. Jedan stariji, proćelavi i simpatični muškarac bez problema je pristao pogledati naš auto. Vrlo brzo je konstatirao kvar. Smijući se rekao je kako nam je otpao auspuh. Otkvačio je dio auspuha koji je visio ispod auta te nas savjetovao da se odvezemo do obližnjeg mjesta jer tamo postoji servis.
