Sutradan neću da dolazim kod svog najboljeg druga Stefana i Danijele. Ima da pomažem mojima u berbi malina. Ustaću ranije, da pre vrućine završim s malinama. One traže mir i pažnju, kao i ljudi. A i meni je prijalo da budem neko vreme sam, gore u mom selu, daleko od buke, i daleko i od Danijele i Andree i iskušenja u koja su me obe dovodile. (napisao sam Stefanu u poruci,iako je to Stefan i ranije znao, jer su njegova majka i sestra bile jako zgodne)
Stefan mi se javio oko devet ujutru.
– “Vratio sam se”, napisao je, pa odmah poslao selfi iz dvorišta. Zategnuta majica na bratele, bicepsi kao stari stubovi pod tremom. Njegova senka padala je na cepanicu kao da hoće da je slomi i pre nego što udari.
– “Andrej i Mina su stigli, sad kreće akcija, cepaće i pomagaće nam oko drva. Gde si ti, bre?”
Nasmejao sam se. Andrej — naš stari drug iz Osnovne. Krupan, ali jak. U njemu ima mirnoće, kao pred oluju. Bio je jedno vreme džudista dok nije prešao na boks, a sad, kako kaže Stefan, sve što uzme u ruke – lomi. Bilo da je panj ili teg.
A Mina… nju sam viđao jednom ranije na nekom karnevalu. Krupna devojka,zategnutih butina,poveće guze i sisa, ali izuzetno jaka. Trenirala je tekvondo i aikido, kombinacija koja deluje opasno, ali kod nje sve to dolazi s osmehom i tišinom. Takva je — kao stena koju ne pokušavaš da pomeriš.
Zamišljao sam ih kako rade. Stefan cepa drva kao da zakucava na utakmici, Andrej dodaje kao da razmenjuju sparing rukavice, a Mina drži sve pod kontrolom kao senpai u doju. Sve dok Danijela iz kuće ne vikne da peru ruke i ne nose prljave majice za sto.
Popodne je prošlo u tišini, uz krckanje lišća pod nogama dok sam išao između redova. A onda mi je stigla poruka od Stefana:
– “A sutra dolazi u goste i Katarina”
Znao sam ko je. Andrejeva keva. Taman ten, gotovo boje kestena kad je leto. Uvek u nekoj jednostavnoj, ali elegantnoj haljini. Crna joj stoji kao drugoj ne bi stajala crvena. A ta koža… kao da je sunce s njom potpisalo ugovor da je ne napušta ni po kiši.
– “Zgodna, kao i moja majka Danijela, samo na svoj način“, napisao je Stefan.
Zamišljao sam je kako ulazi kroz kapiju, vetar joj pomera krajeve haljine dok se smeška Danijeli i spušta torbu. Deluje kao da je Romkinja, ali nije. Samo kad je leto, pocrni brzo.
I dok sam tako sedeo, sa zrelim malinama u kanti i umorom koji mi prijao, osećao sam da i dalje pripadam toj slici — makar kroz Stefana, makar kroz te poruke i te ljude koje sam zvao svojima.
I znao sam — ako se sutra vratim, opet ću biti deo toga. I ne samo deo, možda i nešto više.
Sutradan, Stefan mi opet piše.
– “Brate… ne znaš ti šta se danas desilo.“
– “Ajd, pričaj.“
„Danijela izašla s sokom od višanja u tesnoj crnoj haljini, koja je imala procep na desnoj nozi. Procep joj ide sve do… pa da kažem gaćica, a na Suncu, koža joj se presijava.”
– “Nemoj da mi šalješ sliku, već mi je vruće.“
– “Nema slike, jer sam zurio kao i Andrej što je zurio čas u svoju curu, čas u moju majku”
Nasmejao sam se. Mogu da zamislim tu scenu. Dvorište mirno, Mina udara sekirom, drvo puca ravno kao linija napada. Andrej briše znoj s čela, a onda Danijela izlazi iz kuće.