Jedva sam čekao te praznike. Po prvi puta potpuno slobodan i punoljetan. Nema više škole, nema više obaveza, sledilo je 2 mjeseca uživanja. Želja za slobodom i uživanjem još je više bila potaknuta ovom vražjom pandemijom i glupim restrikcijama koje su me zakovale u sobu i potpuno promijenile moj način života i zabave. Glupiranje i bauljanje po ulici zamijenile su on line druženja, stjecanja prijateljstva sa ljudima koje možda nikad niti neću upoznati uživo i mnogo neprospavanih noći provedenih sjedeći za kompjuterom i igrajući igrice.
Jedina dobra stvar bile je online nastava koja pogotovo za nas koji nismo baš bili neki dobri učenici omogućavala da kud i kamo lakše okončamo školsku godinu bez ikakvih posljedica.
Završetkom škole najavljeno je popuštanje mjera, otvaranje kafića i svega ostalog u svrhu turističke sezone što je za mene značilo da ću većinu vremena provoditi vani ali smetnuo s uma da moja mama ima možda drugačije planove. Još prije smo se bili dogovorili, pošto definitivno neću ići na fakultet, da će mi ona uz pomoć svojih poznanstava u kratkom roku pronaći posao.
Ipak, zbog ove korone odlučila je da ovih ljetnim mjeseci budem slobodan, da se samo provodim jer sam kako i svi zadnje vrijeme najčešće bio zatvoren u kuće, pa će na jesen početi sa traženjem posla. Eto, sve je išlo u moju korist, škola je završila a mjere su popustile.
Možda sam još u početku trebao reći da živim sa četrdeset petogodišnjom majkom Jasnom koja je valjda kao i sve samohrane majke bila vrlo zaštitnički ali i dosta popustljiva prema meni, svom sinu jedincu.
Druga osoba za koju je još bila vezana osim mene je njezina mlađa sestra Verica. Iako su bile potpuno drugačijeg karaktera i temperamenta bile su zaista jako vezane.
Verica zbog njene naravi nikako nije mogla ostvariti stabilnu vezu a što je bivala starija bilo joj je sve teže skrasiti se s nekim. Ipak već u kasnim tridesetim napokon je upoznala nekog i njena veza je potrajala više od 2 mjeseca. On je bio advokat iz Praga a upoznali su se tu na moru.
Nakon ljetnje romanse, unatoč svim pretpostavkama oni ipak ostali u vezi a Verica se uskoro preselila u Prag.
Sjećam se jednog dana kad je mama pričala na telefon i odjednom počela vrištati, Vesna joj je javila da se se upravo vjenčali. Bilo je to iznenada, nisu radili nikakve ceremonije nego jednostavno otišli na putovanje i vratili se vjenčani.
Vrijeme je prolazilo, oboje su već ušli u četrdesete pa je bilo za očekivati da će uskoro imati i dijete ali to se nije dogodilo.
Verica je imala nekakav medicinski problem i znam samo da je odlazila u nekakve privatne klinike na terapije.
Mama je još jednom počela vriskati od uzbuđenja kad joj je Verica javila da je trudna. Trudnoća joj je bila komplicirana pa je Verica većinu vremena bila pod nadzorom, tako da po prvi puta nisu došli kod nas tokom ljeta.
Rođenje djeteta se poklopilo sa početkom pandemije tako se nismo vidjeli sa njima pune dvije godina iako do Praga ima nepunih desetak sati vožnje ili sat vremena leta avionom. Iako su mogli doći ljeti, ipak nisu htjeli riskirati doći u doba korone sa malim djetetom i onda je moja mama odlučila da ćemo mi posjetiti njih čim popuste restrikcije.
