Bilo mi je 25 godina i opet sam sjedila na svojoj plazi iza stijene i zamisljeno bacala kamencice u more. Kao da sam osjetila da me netko promatra, okrenula sam se i vidjela to drago i poznato lice, doduse promijenjeno, ne vise onako mlado kao nekada, zrelije, ali za mene predivno. U trenutku su navalila sjecanja. Stajao je kao i onda sa rucnikom preko ramena i samo u kupacim i u mojim ocima je bio jedinstven. Steglo me u grlu, suze su mi zacaklile oci i nisam mogla nista progovoriti osim… Amire…
Klekao je na koljena do mene, snazno me zagrlio, dugo nismo progovorili, samo me milovao po kosi i naizmjenicno gledao sa odusevljenjem. I njega su savladala sjecanja, pogled mu je bio zamucen, ali beskrajno njezan….
Od tada je proslo dosta godina, Amir je ostao zivjeti kod mene, vjencali smo se i stvorili obitelj, kod kuce vodimo sasvim normalan zivot, ali s vremena na vrijeme sjednemo u nasu barku i provozamo se do nase plaze i vratimo se u ono ljeto i smijuci se ozivljavamo uspomene i ponasamo se upravo kao i nekada, razvratno i otkaceno.To je nas nacin da se opustimo od svakodnevnice, nacin da pobjegnemo od stvarnosti i budemo ponovo mladi i ludi. Obozavamo jedno drugo, ali onaj posebni sjaj u nasim ocima je najintezivniji na nasoj plazi.
