«Petre…? Pero Penavić?»
Okrenuo sam se s pripremljenim osmijehom prema ženskom glasu koji mi se obraćao. Očekivao sam da ću susresti ponekog profesora u staroj srednjoj školi, ali iskreno, mislio sam da me se niko neće sjetiti. Gospođa Radonjić stajala je predamnom, i kao u zoni sumraka, nije se nimalo promijenila. Sve te godine odvrtile su se unazad.
«Oho…profesorice! Dobar dan, kako ste??? Ne mogu vjerovati da ste me se sjetili!»
Radonjićka je bila jedna od najstrožijih. U četvrtom razredu nije nam samo predavala biologiju već je bila i razrednica. No, nije spadala u one poremećene nastavnike koji se na djeci iživljavaju jer imaju nesređene živote i mrze sve oko sebe, već je kao neka stara partizanka vjerovala da se moramo žestoko uznojiti i izboriti za ocjenu.
Kraj takvog karaktera sam profesoričin izgled padao je u drugi plan. Ma nije bila rugoba, ali ni lijepa žena. Privlačnost joj je davala ta nevjerojatna snaga i neka pravičnost kojom je vladala svojim razredom. Naravno da kad sam bio njen učenik o tome nisam tako razmišljao. Gledao sam je očima tinejdžera, a one ne vide dalje od enormnih grudi po kojima je Radonjičeva bila poznata sigurno i izvan školske zgrade.
«E pa sada više stvarno nema smisla da me zoveš profesorice. Regina…Ili Gospođa Radonjić, ako ti više paše. Ma ja tebi govorim ‘ti’, a vidi, odrastao muškarac!»,
s tim riječima raznježeno me privukla jednom ukočenom kretnjom i poljubila u obraz. Jesam, bio sam već sređen čovjek, a ipak sam se zacrvenio. Sve one dječačke fantazije o njenim sisama ponovno su oživjele kada mi se njima ostrugala po ruci. Htio sam testirati koliko je bila vezana baš uz mene, a koliko se tako uporno sjeća svih nas i zato sam započeo razgovor o najupečatljivijoj figuri te generacije, malom Korenjaku.
«Znate da Tin i nije takav idiot kakvim smo ga svi doživljavali?»
Malo se mrštila, al onda joj se u sivim očima pojavila iskra,
«Ah da! Znam! Pa on je…ja mislim da sam vidjela njegovog tatu na televiziji…Jel on nešto sad u vezi sporta?»
«To stvarno ne znam. Sjedio je kraj mene… Znate da je uvijek mucao…Mislili ste da je retardiran, ali zapravo…»
Prekinula me kao da zna gdje ovaj razgovor vodi, «..Jel ti znaš…», počela je grickajući naočale, «Da se on meni udvarao na godišnjici mature? A moj muž je stajao iza njega cijelo vrijeme! Hahaha!»
«To je Tin! Eto, to je Tin…ma ništa se nije promijenio!», nostalgično sam odmahnuo. «Oduvijek je bio zaljubljen u vas.»
«U neke dijelove mene, Pero… Ja sam prestara dama da bi se zavaravala i dok ste vi dečki bili u mom razredu, a kamoli sada.»
Nasmijao sam se i zapiljio u te sise, a kada sam shvatio što radim brzo sam maknuo pogled. No, bilo je prekasno. Već me registrirala.
Profesorica Radonjić uvijek se ozbiljno oblačila. Nikada svojim izborom garderobe nije pokušavala privući pažnju, odnosno potpiriti učeničke maštarije, a iako je bila vrlo stroga, čak i kada je neke dečke ulovila da za vrijeme sata otvoreno drkaju na nju, nije se pretjerano uzrujavala. Riješila bi problem kao bilo koji drugi prijestup i nastavila dalje. Smatrao sam to dijelom njenog čvrstog karaktera, ali sada mi je sinulo da je korijen bio negdje drugdje; Regina je uživala u pažnji koju su joj priskrbljivale njene bujne grudi i bila je očito preponosna na njih da kažnjava druge što su očarani kad je to bila i ona sama.
