Iako su svi bili umorni, u baru je vladala dobra atmosfera. Priča o tome kako je opasno i kako se treba čuvati odmah je demantirana.
Lokalcima je jasno da žive od turizma, odnosno od posjetitelja Izgubljenog grada plemena Inka. Iako su navikli na turiste iz cijelog svijeta, ova ekipa iz Hrvatske za njih je djelovala egzotično ali i simpatično jer za razliku od ostalih zapadnjaka nisu djelovali uštogljeno i nepristupačno a pogotovo to što se naručivali runde bez da pitaju koliko košta i dok još nisu popili prethodnu. Lokalci su bili mješavina domorodaca i španjolskih kolonizatora a na njihovom izgledu moglo se prepoznati čiji geni su prevladali.
Gradić Cusco u kojem su bili smješteni nalazi se na gotovo 3500 metara nadmorske visine, što je više nego dvostruko od visine na kojoj je itko od njih ikada bio. Ekipa od njih petnaest okupirala je tri stola i prepričavala svoje divljenje znamenitošću koju su tog dana posjetili. Machu Picchu ih se svih očarao a rijedak zrak na toj visini uz kombinaciju sa alkoholom učinio ih je omamljenima i opuštenima više nego ikada do sad. Posebno se primijetilo na Ivanu zvanom Bravar koji je inače bio povučen i samozatajan a sad je nakon nekoliko pića natjerao lokalce da nabroje sastav naše reprezentacije a ubrzo ih učio pjevati naše pjesme.
Ivan je zaista bravar prema završenom školovanju a nadimak je dobio kad je nakon završene škole počeo raditi u tvornici namještaja. Prvog dana kad je nekoliko novaka primljeno na posao, pri raspoređivanju, poslovođa Marko inače veliki šaljivdžija rekao mu je: -”…ti Ivane pošto si bravar ideš na odjel pakiranja kvaka i ključanica”, i svi su prasnuli u smijeh. Od tog dana ga svi zovu Ivan Bravar.
Bio je dosta povučen. Dok su dečki njegove dobi slobodno vrijeme provodili u kafićima, Ivan se bavio svojim hobijem – kompjuterima. S vremenom je postao samouki informatičar i programer te je cijela okolica nosila kompjutere Ivanu na popravak. Uskoro su u cijelom gradu znali za Ivana Bravara a on je znanje neprestano širio te je postao vrhunski stručnjak za kodiranje. Sve te godine nije htio napustiti posao u tvornici namještaja iako bi mu se mnogo više isplatilo da je otvorio obrt i radio informatiku i servis kompjutera, ali Ivan je bio tvrdoglav i nikog nije slušao. Čak niti vlastitu suprugu.
Vidjevši ga ovako opuštenog, Ernest suvlasnik firme i organizator ovog putovanja odnosno team buildinga, morao je svima pričati o svojim susretima sa Ivanom, o tome kako ga je nagovarao da prihvati posao. Ernest je kao i svi znao da postoji Ivan Bravar ali nikad ga nije upoznao. Tek kad je već osnovao firmu i tražio genijalca kao što je Ivan odlučio je da ga posjeti. Tada mu je ponudio posao sa više nego dvostrukom plaćom nego što ima u tvornici, te fleksibilnijim radnim vremenom ali Ivan ga je glatko odbio. Isto tako i drugi puta kad ga je nazvao telefonom nekoliko mjeseci kasnije. U međuvremenu firma ERDAM, čije je ime sastavljeno od početnih slova imena dvojice suvlasnika Ernesta i Damira, nevjerojatno je napredovala i postala jedna od vodećih u državi kad je riječ o digitalnoj zaštiti prostora, alarma, video nadzora i zaštite podataka. Posao je bio u ekspanziji a osoba kao Ivan sa svojim znanjem bio bi savršen odabir novog radnika, stoga je Ernest pokušao ponovno.
