Polazak u vojsku predstavlja prekretnicu u životu svakog mladog muškarca. Dvadesetogodišnji Alfred se nalazio upravo na tom životnom kolosijeku. Njegova godinu mlađa sestra Magdalina željela je da mu priušti iznenađenje prije nego što ode iz njenog života na ko zna koliko mjeseci, ili godina.
Pošto su roditelji otišli na neodložni službeni put, brat i sestra su te noći legli zajedno u krevet. Noć je bila topla i tiha, ali u djevojčinim ušima je još uvijek odzvanjala muzika sa žurke povodom ispraćaja.
Ležeći oslonjena na desni bok, Magdalina je iza sebe osjećala bratovljevo prisustvo. Savršenu tišinu prekinula je pjesma pijanih mladića koji su se vraćali kući. Možda će neko od njih uskoro nositi uniformu, pomisli ona.
Okrenula se i ugledala opruženu ruku na jastuku. Nježno je dodirnula zapešće ruke i spustila poljubac na njega. Opijena mirisom, gledala je u svog usnulog brata.
“Alfrede”, šapnula je. Nije se pomjerio.
U taj mah, u misli joj dođe jedno sjećanje i ona se, kao oparena, odmaknu od brata. Trznula se tako jako, da je maltene završila na podu.
Toplo ljetno veče poput ovog, kada je sa bratom vozila rolere po gradu. Pošto je bila početnica, imala je tremu. Istina, inače je bila pomalo nespretna a i zbunjena. Nakon što se malo zanijela i ubrzala pokrete, pala je i razbila koljeno.
Brat joj je pritrčao u pomoć, prekorio je što nije bila pažljiva, a zatim joj nježno previo ranu. Da je Alfred znao da njegova mlađa sestra ima blagih neuroloških smetnji, sigurno ne bi povisio glas na nju.
Magdalinu je bilo stid da to prizna svojoj majci, pa je slagala da ju je brat gurnuo. A on? On ju je samo pogledao.
Još jedno sjećanje nadođe kao bujica rijeke, ovaj put iz gimnazijskih dana. Jedan neotesan dečko ju je na silu pokušao poljubiti u školskom toaletu. Odgurnula ga je i ošamarila, a on je nasrnuo na nju. Pomislila je da je to kraj, da će biti silovana. Počela je vrištati i tjerati ga od sebe, na što se ovaj razbijesnio. Jednom rukom je uhvatio za vrat, a drugu zavukao u njen dekolte.
Srećom, u blizini se našao Alfred, koji je čim je čuo sestrine krike, dojurio kao munja. Srce joj je lupalo kao čekić dok je Alfred tukao, zapravo prebijao tog napasnika koji se drznuo da dotakne njegovu malu sestru.
Mislila je da će ga ubiti, ali u zadnjem trenutku se predomislio pošto je rekla: “Dosta, Al, mislim da je naučio lekciju.”
I pored tog nemilog događaja, ostala je netaknuta, čedna, čista poput prvog snijega.
U znak zahvalnosti, djevojka je bratu poklonila prelijepu crvenu harmoniku. Neobičan dar, zar ne? Tako je mislio i Alfred, i isprva je čak tiho negodovao. Međutim, čim su njegovi prsti pali na bijele i crne dirke, znao je da počinje nešto veliko. U tom času, rodila se muzika.
Magdalina je od tada stalno slušala Alfreda kako svira taj muzički instrument. Ona sama je pjevala u horu (alt – duboki ženski glas), tako da za sebe nije mogla poreći da je muzikalna. Uživala je u akordima harmonike koju je svirao njen brat, njen vitez i spasilac.
Inače, ni Magdalina ni Alfred nisi bili čisti Amerikanci. Naime, njihovo porijeklo je sezalo u jednu daleku zemlju, čak preko okeana. Ta zemlja se zvala Jugoslavija, a u njoj je istorijski časovnik sporo ali neumoljivo otkucavao tih osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Spremalo se nešto užasno: posijani su plamenovi koji će za desetak godina buknuti u požar kakav nije viđen još od kraja Drugog svjetskog rata.
