To je bilo previše za nju. Objema rukama je obujmila bratov ud i zarežala kao zvijer: “Brate, svrši, Alfrede, želim tvoje sjeme, daj mi ga!”, buncala je ophrvana požudom.
“Magdalina, ubiću te kad dođem iz vojske!”, gnjevno viknu mladić. “Aaaaah!”, prolomio se pomaman krik. Brat je prosuo sjeme u šaku svoje sestre, a ona je izvukla ruku ispod jorgana i polizala je pred njegovim očima, kao neka razvratnica.
Alfred je bio šokiran sestrinim postupkom, premda još uvijek pod dejstvom hormona dopamina, serotonina i oksitocina, koji su se oslobodili nakon ove vrele i zabranjene igre.
“Zašto si to učinila?”, upita on, a Magdalina zatrepta okicama i reče: “Zato što te volim. Ti si moj veliki brat i sutra polaziš u vojsku. Nadam se da ti se dopalo iznenađenje koji sam ti priredila”, a zatim se vragolasto nasmija.
Nakon kraćeg razmišljanja, zagledao se u sestrino lice i rekao: “Znaš li šta želim nakon ovoga?”
“Ne znam. Šta želiš, brate?”, nevino upita djevojka.
“Želim da te razdjevičim. Ali, ne sada.”
Magdalina se strese od iznenađenja, čuđenja i jeze, a brat joj se unese u lice. “Sačekaj me dok se vratim iz vojske.”
Zatim ju je poljubio snažno, kao da ga godinama mori užasna glad; glad za njom, njegovom rođenom sestrom. Na njegovo iznenađenje, ona je prihvatila poljubac, stenjući i topeći se od perverznog užitka.
Pošto su se konačno razdvojili, Magdalina je šapnula: “Brate, moram ti nešto reći.”
On klimnu glavom, a ona će snebljivo: “Nisam ovo dosad nikome rekla, ali nadam se da ćeš me razumijeti.”
“Naravno, samo reci”, ohrabri je Alfred.
“Vidiš, brate, ja… ja imam autizam.”
Na časak se zaledio. Kroz glavu mu prođoše slike iz djetinjstva. Najednom je sve djelovalo mnogo jasnije – sestrina povučenost i nemir, zbunjenost, ponekad neusklađeni pokreti te povremeni, no zastrašujući izlivi bijesa, nakon kojih bi ćutala kao riba…
“O, sestrice moja”, nježno je zagrli i poljubi u čelo. Konačno je shvatio.
Zaspala je u njegovom naručju, srećna i spokojna, kao malo dijete. Naslonivši glavu na njegova prsa, čula je otkucaje njegovog od sutra vojničkog srca.
Utom se vrata otvoriše. To je bila njihova majka, koja se vratila s puta. Zatekla je sina i kćerku kako leže u postelji, zagrljeni. Nasmiješila se i tiho zatvorila vrata.
Te noći Magdalina je usnila da se ljulja na ljuljašci na igralištu ispred gimnazije. Njezina kovrdžava kosa boje meda lelujala je na blagom povjetarcu, a na glavi je imala ljubičastu traku.
Odjednom, pred njom se stvorio Alfred. “Hej, moram da idem”, rekao je. “Dugo se nećemo vidjeti, ali uvijek ćeš biti moja najdraža seka.”
Zatim je pritisnuo poljubac na njene usne, tako sladak i nježan, da djevojka zamalo nije izgubila svijest. Ošamućena, jednom rukom ga je zagrlila oko vrata dok je drugom prelazila po njegovom tijelu i milovala njegova prsa, stomak i međunožje, na što je on tiho uzdisao.
Spustila se na koljena pred njim i otkopčala mu farmerke, te dodirnula izbočinu na njegovim gaćama. Drhtavim prstima oslobodila je prelijepi falus. Mazila je glavić a potom ga dodirnula usnama.
