Na sreću, tinejdžeri su barem na neko vrijeme bili sigurni u Americi, ili tačnije u jednoj maloj sobi u potkrovlju zgrade. Svijet je odvajkada bio okrutan, a mala Magdalina se krila iza svog zaštitnika. Voljela ga je više nego što riječi mogu opisati. Voljela ga je čak i kada bi se posvađali, pa čak i kada bi brat, krijući od roditelja, listao erotske časopise a njoj naredio da ćuti.
Čak i kada bi im u posjetu došla ružnjikava Rubi, Alova djevojka. Jednom je Magdalina čula uzdahe iz sobe svog starijeg brata. Otvorivši vrata, zatekla ga je u strastvenom klinču sa Rubi. Malo je reći da je bila preneražena.
I tada se desilo nešto strašno. Naime, Magdalina je dobila napad histerije i počela nekontrolisano da vrišti i proklinje gošću. Katkad bi sklopljenim pesnicama lupala po vratima sobe, nakon čega bi ćutala. I ćutala. I ćutala.
Sa svakim otkucajem klatna na zidnom satu i sa svakim uzdahom iz bratovljeve sobe, Magdalina je osjećala kako u njoj raste odbojnost prema toj djevojci.
Jedne večeri, dok je gledala neku zabavnu emisiju na TV-u, neko je naglo otvorio vrata i upao u stan. Magdalina je imala fobiju od iznenadne buke, a kada je vidjela ko je došao, jedva je ostala pri sebi.
“To sam ja”, rekla je Rubi. “Došla sam kod Alfreda. Večeras je trebalo da se kresnemo u njegovoj sobi, ali izgleda da će tamo doći moleri. Prema tome, očekujem da nam ustupiš svoju sobu.”
“Neću. Odlazi”, odgovori Magdalina.
“Ti se to inatiš?”, pecnu je Rubi.
“Odlazi!”, vrisnu ova kao oparena. “Gubi se odavdje!”
Amerikanka se naceri: “Ne idem ja nigdje. Večeras se jebem s tvojim bratom i kraj priče.”
Na te riječi, Magdalina je doslovno podivljala. Bilo je jezivo. Izgledala je toliko zastrašujuće, da Rubi nije imala drugog izbora, sem da napusti stan. Od tada Rubi više nije smjela prići njihovoj zgradi.
Kad su flešbekovi napokon zamrli, mlada djevojka se podigla sa poda i na koljenima dopuzala do ivice kreveta u kom je spavao njen stariji brat. Nečujno, poput udava koji se prikrada svom plijenu.
U mraku je posmatrala njegove krupne smeđe lokne. Imao je dugu kovrdžavu kosu, no to nije bilo neobično za američku omladinu osamdesetih godina. I sama Magdalina je imala dugu kovrdžavu kosu boje meda; a ako su njene oči bile boje zemlje, Alfredove oči su bile zelene poput trave; on se nastavljao na nju, pustio je korijene duboko u njenome srcu.
U uglu sobe, kao dijamant u noći, sijala je crvena harmonika.
Magdalina je osjećala svaki dio svog tijela dok se uspinjala na krevet. Gledala je u njega netremice. Iz daljine bi ga prepoznala po načinu disanja. Osjećala je kako mu se grudni koš napinje dok hrče.
“Alfrede”, šapnu sestra.
Nije se pomakao; spavao je. Magdalina je znala da je umoran nakon ispraćaja i da ga ne bi trebala buditi, ali nešto je bilo jače od nje.
Zagledala mu se u sklopljene oči. Koliko puta su je te zelene oči pratile i pogledom opominjale kada bi napravila neki nestašluk. Pa ipak, ona je znala da uvijek može računati na ljubav i podršku od strane starijeg brata.
Bilo je hladno. Magdalina se popela na krevet i pridružila Alfredu. U mraku niko nije mogao znati da ona leži u njegovom krevetu. Tačnije, skoro niko.
