Uz kavu i cigarete najprije je provjerio tko je vlasnik crnog Touarega i zadovoljno se nasmijao kad je na monitoru ugledao sliku momka koji je u kafiću prebio vlasnika i njegovo ime Leon Volkov. Spremio je sliku u mobitel a onda nazvao svog nekadašnjeg kolegu koji sad radi u Ministarstvu policije, jedan od rijetkih kojem sad vjeruje.
„Pozdrav kolega David je.”
„Oh, odakle ti ovako rano? Jel nešto hitno?” javio se glas s druge strane telefona.
„Da, još prije nekoliko tjedana imao sam slučaj zapaljenog auta bez tablica kojeg sumnjičimo za izazivanje nesreće. Dao sam forenzici da preko broja šasije utvrde vlasnika ali negdje je zapelo.”
„Ok, javim ti čim stignem u ured. Pozdrav.”
David je ispružio noge na stol planirao sljedeći korak. Namjeravo je još prije obaviti razgovor sa Valentinom Menolom, sinom Elia i Sofije, vlasnikom hotela u kojem radi njegova Miriam. Od samo početka, još od prvog incidenta sa Sandrom, David je bio mišljenja da je Valentin pozitivna osoba ali ipak je htio razgovarati s njim. Također David je za danas imao dogovoren sastanak sa Sofijim.
Dok je David palio već tko zna koju cigaretu u ured je ušla poručnica Lentini.
„Oh već ste ovdje.” Nakašljala se i nastavila, „Bože sve je zadimljeno, mora da ste popušili već dvije kutije.” Rekla je i otvorila prozore, a oblaci dima izlazili su van. David se samo nasmijao, a poručnica je otišla u svoj ured.
Dok je David čitao dosije Leona Volkova, zazvonio mu je mobitel. Na liniji je bio njegov bivši kolega. „Hej, provjerio sam. Mi imamo izvještaj već tjednima, ne znam zašto Vam ga nisu poslali…”
„Znam ja zašto ali nećemo o tome preko telefona.” Odgovorio je David.
„Ok, evo poslat ćemo sad službenim putem a ja ću vidjeti gdje je zapelo. Uživaj!”
Nakon nekoliko trenutaka, poručnica je ušla u njegov ured, „Evo napokon su na poslali podatke o izgorjelom autu.” Rekla je i pružila mu svježe isprintani dokument na kojem je pisao da je vlasnik automobila Auto otpad Sidar.
„Odlično, znaš li vlasnika?”
„Da, Bruno. Išli smo zajedno u školu. Škrtica je ali teško da bi on bio upleten u neke nezakonite radnje. Idemo do njega?” Rekla je poručnica.
„Ostani ti tu, ja idem sam.” David je htio ovo obaviti sam na svoju ruku i nije htio njegovi službenici znaju više nego što trebaju.
Napustio je ured i sjeo u auto, te ubrzo došao do auto otpada. Parkirao je kraj metalne visoke ograde kojom je otpad bio okružen. Velika vrata, također od metalne žice bila su otvorena a na samom ulazu ležao je pas, čistokrvni njemački ovčar. Pas je bio tako miran da nije ni reagirao na Davida. Samo ga je mirno gledao. David je zastao kraj njega i obratio se životinji, „Pametan si ti, a? Puštaš me unutra ali nećeš me pustiti van.”
David je ušao u otpad i otvorio vrata od kontejnera koji je bio ured.
„Dobar dan, Vi ste vlasnik?”
„Jesam, izvolite!”
David je izvadio policijsku značku i rekao, „Viši inspektor i načelnik Steiner, imam nekoliko pitanja za Vas.”
Bruno se stisnuo u stolici neugodno iznenađen posjetom policije. „U-u redu, i-izvolite.”
„Da li vam štima brojno stanje stvari koje imate, odnosno da li vam nešto nedostaje, da li je nešto ukradeno?”
„Gospodine, ja imam evidentiran svaki detalj i ništa ne nedostaje. Mogu vam pokazati sve podatke. Čak i bez naloga, ništa ne skrivam…”
„U tom slučaju čudi me kako niste prijavili nestanak auta, zapravo ne čudi me jer auto koji je zapaljen, povezuje se s pokušajem ubojstva. Naravno. Niti ja ne bih prijavio nestanak u tom slučaju.” David je blefirao, pokušavši zastrašiti vlasnika otpada.
„A-ali g-gospodine, meni je sve na broju i evidentirana je svaka prodaja, izdan je svaki račun…” uplašeni vlasnik se opravdavao.
„Bijeli Fiat Tipo, dizelaš, izgorio je prija 2 mjeseca kod zapadnog izlaza.” David je glasno rekao.