Bruno je gledao u kompjuter i rekao, „Pa prodao sam ga, e-evo vidite, sve piše, ugovor je tu u registratoru.” Preplašeni debeljuškasti čovjek panično je kopao po papirima.
David se oglasio, „ Bruno, u redu je, ja nisam porezna uprava, ne zanimaju me papiri. Samo mi kažite da li je ovo osoba kojoj ste prodali vozilo?” pokazujući mu sliku Leona Volkova.
Bruno se još više prepao kad je ugledao sliku. Samo je kimnuo glavom i rekao „Znate, to su vrlo opasni ljudi…”
„Bez brige, neće znati da smo razgovarali. U redu, to bi bilo to, hvala na suradnji i doviđenja.”
Bruno je Davida otpratio do izlaza, dajući psu znak da je sve u redu. Pas je lijeno pratio Davidove kretnje dok je izlazio kroz žičana vrata.
David je požurio na sastanak sa Sofijom. Kao i inače sastajali su se u parku, na samom kraju na klupici okruženoj stablima kako bi bili daleko od očiju prolaznika. Sjedio je na klupi i zapalio cigaretu, a ubrzo se sporim hodom klupici približavala žena u kaputu. Već po samom hodanju i držanju vidjelo se da je to žena daleko od one možda i najatraktivnije i najpoželjnije žene u gradiću kakva je bila do nedavno. Bez šminke i kosom svezanom u rep njeno plastično lice izgledalo je sablasno. Čim je došla sjela je na klupu i rekla, „Ne moraš ništa reći, svjesna sam kako izgledam.”
David nije gubio vrijeme nego je izvadio mobitel i pokazao sliku Leona Volkova. „Šta znaš o ovom tipu?”
Sofija je pogledala sliku i napravila grimasu. „Ah, to je jedan od pasa mojeg muža. Obavlja prljave poslove za njega, kamatarenje, zastrašivanje i tako… Uglavnom se sastaju u kafiću Boss.”
„Da, to sam i mislio. Imaš li još kakve informacije za mene?” upitao je David.
„Imam, sutra navečer moram ići s njim. Koliko sam razumjela ima nekakav dogovor u vezi restorana Jetty”
„Super, javi mi o čemu se točno radilo.”
„Hoću, nego… moj sin Valentin, mislim da bi o htio razgovarati s tobom.”
„Da, ja već dugo planiram razgovarati s njim.”
„Znaš, od definitivno nema ništa s njima, on je na našoj strani.” Sofija je tiho rekla.
„Ok, idem do njega sad. Čuvaj se.”
Praćen oblakom dima od cigareta, David se udaljio od parka i uputio u hotel Saturn.
Valentin ga je primio u svojem uredu, rukovali su se i sjeli. „Očekivao sam vas puno prije, nego najprije mi recite kako je Miriam?” pitao je mladi vlasnik hotela.
„Gotovo u potpunosti se oporavila, još joj nedostaje snage što je posljedica dugog ležanja.”
„Rekao sam joj još kad sam je posjetio u bolnici, da se ne brine za posao. Njeno mjesto je sigurno i neka se dobro odmori najprije.”
„Cijenim to što se brinete za svoju radnicu.”
Valentin je promijenio položaj sjedenja na udobnoj stolici izravno upitao. „Recite mi poduzima li se nešto oko ove situacije u gradu.”
„Na šta točno mislite.” David se pretvarao da ne zna o čemu priča.
Valentin se nasmijao, znajući da David ne otkriva karte i počeo: „Ovako, vjerujem da vam je sve jasno ali ja ću vam dati moje mišljenje. Ovdje se događa ono što se u Laboru dogodilo još prije deset godina. Kriminalno krilo vladajuće stranke naprosto je zavladalo gradom preuzimajući na svoje pulene i fiktivne firme velik dio ugostiteljskih objekata, nekretnina, kampova, hotela ali i svega ostaloga. Jednostavno ako nisi njihov ili im ne plaćaš reket, uništit će te i uzeti poslovanje. To se sad događa ovdje, samo svi se prave slijepi. Krak hobotnice ide skroz do vrha vlade i vješto prikrivaju taj kriminal jer taj novac drži stranku jakom i uredno dobiva izbore. Siguran sam da to znate bolje od mene ali pitanje je koliko možete učiniti jer imaju svoje ljude i u policiji i u pravosuđu…”