Sandra je htjela postaviti puno pitanja, ali Sofija je otvorila vrata i izašla. Ostala je sjediti u toj direktorskoj fotelji, udobno se smjestila. Pogledavala je prostoriju svaki sitni detalj. Izraz lica joj se promijenio. Smješkala se je. Do prije nekoliko trenutaka nije ni slutila da će preuzeti Sofijinu ulogu. Ipak ostaje pitanje, da li je Sofija zaista imala želju da žena vodi firmu ili je ipak osjećala da se mora odužiti Sandri za ono što joj je učinila prije?
***********
Nekoliko dana kasnije Nino Menola, Sandrin muž radio je u svom servisi. Popravljajući izvanbrodski motor ugledao je skupinu dobro odjevenih ljudi koji hodaju ovim djelom obale koji je predviđen za industriju, ribarstvo i luku. Odmah je shvatio da se radi o gradonačelniku Eliu i njegovoj delegaciji koji često obilaze dijelove grada. Nino i Elio se poznaju, naravno obojica su iz ovog gradića. Ne može se reći da su prijatelji ali poznaju se. Kad se sretnu popričaju i popiju piće. Nekad je to bilo češće ali od kako je Elio u političkim vodama, rijetko se viđaju. Prolazeći pored Ninove radionice Elio se izdvojio od skupine ljudi s kojima je bio i prišao Ninu. Vidjevši da mu Elio prilazi, Nino je obrisao prljave ruke u krpu i rukovao se sa gradonačelnikom.
„Kako si Nino? Nismo se vidjeli od kad sam… a ovom položaju.” Upitao je Elio
„Pa, evo kao što vidiš, radi se polako, čekamo sezonu…” Odgovorio je Nino.
„Tako i treba. Očekujemo najbolju sezonu do sad. Biti će puno posla za svih.” Ponosno je Elio rekao.
„Živi bili pa vidjeli, he he.” Rekao je Nino dvosmisleno.
„Čuj, ako ti bilo što zatreba slobodno mi se javi. Naši smo, jel tako?” Napokon je Elio izgovorio ono što je bio razlog posjeta.
„Naravno, hehe.” Odgovorio je Nino sa smiješkom i nastavio raditi. Čim se Elio okrenuo, Ninov prisilni smiješak je nestao. Nino nije imao nikakvih problema sa Eliom Menolom, samo nije volio politiku i moć. Nije ga to zanimalo. Nino je samo htio normalno raditi i živjeti.
Subotu je obitelj Teranis iskoristila za porodično okupljanje. Iako svi žive u istoj kući, doduše Gina sa kćerkom u prizemlju a ostali na katu, rijetko imaju prilike da se svi skupa nađu za stolom. Ovog puta Sandrina privremena pozicija direktorice bila razlog za malo slavlje. Sandra je odmah nakon posla krenula pripremati večeru i kolače a kasnije joj je Gina pomogla, kao i devetogodišnja Elena.
Navečer svi su napokon sjedili za stolom. Glavna tema bila je Sandrina nova uloga na poslu, a u jednom trenutku Gina je rekla, „Ja sam predala molbu u gradonačelnikov ured, vidjela sam oglas da traže diplomiranog pravnika.”
Dok je Sandra u znak odobravanja kimnula glavom, Nino je brzo progutao zalogaj i rekao, „Zanimljivo, neki dan je Menola prolazio pored radionice i navratio je. Znao sam da nije došao tek tako…”
Gina se namrštila, „Ne shvaćam što želiš reći.”
„Pa, došao je do mene, pitao kako sam i ponudio pomoć ako mi bilo što zatreba”, To je način na koji on igra. Naprosto natjera ljude da mu obrate za pomoć, a poslije to iskoristi trostruko.” Rekao je Nino ono što misli.
„Ma nije to baš tako. Pa uvijek si imao dobre odnose sa njim. Ne vidim razlog da bi imao neke skrivene motive u zamjenu za Ginino zaposlenje” Sandra je iznijela svoje mišljenje.
„Ja zaista ne vidim u čemu bi bio problem. Pa za mene je bolje imati stalni i siguran posao u gradskoj upravi nego odrađivati povremene poslove za razne agencije”, Gina nije shvaćala u čemu je problem.
Sandra je stala na Gininu stranu. „Gina je potpuno u pravu, razmišlja realno i u svoju korist. Naravno da je bolje imati posao u u redu gradonačelnika nego u raznim privatnim firmama.”
„Ma, sve je to točno, ali kad ti Menola jednom napravi uslugu onda zauvijek pripadaš njegovom klanu i njegovoj stranci. Mi Teranisi nikad nismo bili politički opredijeljeni, niti smo ikad stali na nečiju stranu. Jedina strana koju smo ikad držali je strana radnika i običnih ljudi.” Pokušavao je Nino opravdati svoj stav.
Nico je pratio razgovor. On je pak imao svoje razloge zašto ne želi da se njihova obitelj povezuje sa Menolama. „Ja mislim da je tata u pravu.” rekao je Nico.