Marko izlazi iz kuće, ranac prebačen preko ramena. Baka Biljana ga ispraća u kućnoj haljini, razbarušene kose, ali sa osmehom koji govori više od bilo čega.
MARKO
(tiho)
„Znači… nikome ništa, a?“
BAKA BILJANA (koketnim tonom)
„Sine, ni sopstvenoj senki više ne verujem. A kamoli ljudima.“
Klimnu mu glavom, kao da mu daje blagoslov. On polako odlazi, bez reči, noseći sa sobom mirise, dodire i nešto neizgovoreno, što neće nikome ispričati.
SCENA 9 – JUTRO, DVORIŠTE ISPRED KUĆE BAKE BILJANE
Nađa sedi na starinskoj fotelji u dnevnoj sobi, blago držeći stomak koji se već polako zaobljava. Nosila je pamučnu haljinu, skromnu, ali sada kao da glumi neku vrstu nevinoće — uverenje koje je i sama ponekad zbunjuje.
Baka Biljana tiho ulazi sa šoljom čaja.
BAKA BILJANA
(sa blagim osmehom)
„Evo ti nešto da te malo zagreje… a i da ti društvo pravim. Ipak, ne želim da ti dosadi dok su ti roditelji na smeni.“
Nađa klimne, pa pogleda kroz prozor.
NAĐA
(tiho, kao da govori sebi)
„Ena je sada udana, kažu da je srećna…“
BAKA BILJANA
(posmatra je pažljivo)
„A ti? Kako se ti osećaš u toj novoj ulozi?“
Nađa se osmehne, ali u tom osmehu ima nešto… glumačko, kao da sebi sama ne veruje.
NAĐA
„Ne znam… nekad se pitam jesam li još ja ili sam postala samo ono što svi misle da jesam.“
SCENA 10 – U DVORIŠTU, ISTOVREMENO
Deda Nebojša se vraća iz grada. Na prvi pogled deluje mirno i kao da nosi težinu godine u sebi. Sa sobom ima kesu, u njoj neki pokloni, ali oči mu često lutaju ka Nikolini — mirnoj, povučenoj devojci koja se šeta sa knjigom u rukama. Njegov pogled je drugačiji nego pre — nežan i promišljen.
Nađa i baka Biljana sede za stolom, razgovaraju tiho, ali sa jasnoćom i nekom tišinom koja govori više od reči.
Između njih raste odnos bliskosti i nežnosti, poput one koju je baka Biljana imala sa Markom, ali sada drugačiji — mešavina majčinskog, prijateljskog i… ljubavnog.
Za to vreme Marko pakuje torbu. Spremio se da ide kući. Baka Biljana ga posmatra iz daljine, pogledom koji nosi i žudnju i prihvatanje.
MARKO
(tiho)
„Ne znam šta će biti… ali hvala ti puno Baka Biljo“
BAKA BILJANA
(nasmeši se, polušaput)
„Možda je baš to i poenta — ne znati. Samo osećati.“
Deda Nebojša sedi na drvenoj klupi pod krošnjom stabla, gleda prema Nikolini koja polako prolazi sa knjigom u ruci. Pogledi im se sreću na tren, neiskazani, ali puni nečeg novog — nežnosti, radoznalosti, možda i propuštenih prilika.
Nikolina se blago osmehuje, ali nastavlja svojim putem, povučena i tiha, kao da ne želi da pokaže da joj nije svejedno.
Nađa sedi u dnevnoj sobi, blago umorna, dok baka Biljana kucka po starinskom šporetu. Deda Nebojša ulazi tiho, nosi kesu sa namirnicama, ali se oseća da je atmosfera malo promenjena.
DEDA NEBOJŠA
(blago, s nekom nežnošću)
„Kako si, Nađo? Dobro je… da neko vodi računa o tebi, kad su ti roditelji na poslu.“
Nađa klimne, ali oseća se kako se između njih razvija distanca koju nije lako premostiti.
NAĐA
(malo tiše, možda sa trunčicom gorčine)
„Hvala vam… Baka Biljana je dobra.“
Dok spremaju večeru, razgovaraju tiho, ali na ivici nečeg što nije izgovoreno.