Sjedio sam u apartmanu, golog torza, još mokar od večernjeg tuširanja. Vani je bilo sparno. Čulo se more, zvuk ležerno prolazećih ljudi. Njezina poruka došla je tiho:
„Ako si budan, dođi gore. Vino, koža i miris mora čekaju.”
Bez razmišljanja sam krenuo. Vrata su bila poluotvorena. Ušla je glazba, lagani jazz, svjetlo iz kuhinje i ona. U crnoj svilenoj spavaćici. Bez grudnjaka. Noge bose. Pogledala me preko ramena i samo rekla:
„Zatvori vrata. I ne pričaj previše.”
Nisam. Samo sam došao do nje. Tijelo joj je bilo vrelo, mirisalo je na more i vino. Bez pitanja me povukla za vrat, ugrizla za donju usnu i natjerala me da se naslonim na zid. Jezik joj je bio gladan, brz, ali precizan. Kao da zna svaki pokret unaprijed.
Spavaćica je pala za sekundu. Ispod ništa. Tanke bokove sam obuhvatio rukama, podigao je i naslonio na kuhinjski pult. Nije rekla ni riječ, samo je raširila noge i tiho izdahnula kad sam joj prstima kliznuo niz unutarnju stranu bedara. Bila je već vlažna. Bez glume.
Uvukla me u sebe brzo, sirovo. Nokti su joj se zarili u moja leđa, koljena stegnula uz moja rebra. Ritam je bio snažan, životinjski. Sve je klizilo – znoj, dah, pohota. Nismo se ni gledali – sve se osjećalo kroz kožu, trzaj mišića, prigušeni jecaj.
Bila je glasna. Nisam je stišavao. Naprotiv. Svaki njezin uzdah tjerao me još dublje, još jače. Pult se tresao, čaša je pala i razbila se. Nije nas bilo briga. Bila je to noć bez stida, bez pravila. Samo tijela, koža i sirova želja.
Kad je doživjela vrhunac, zagrizla me za rame tako jako da sam je morao stisnuti još čvršće da ostanem u sebi. I onda sam eksplodirao. U njoj. Duboko. Do kraja.
Nismo se grlili. Nismo ni pričali. Samo smo ležali na podu, goli, iscrpljeni, mirni. Kao da smo oboje znali – ovo nije ljubav. Ovo je bila glad. Prava, sirova i stvarna.