Ana je zastala i nasmijala se.- „Tebe neću”- rekla je.
Slijedeće godine Ana je krenula u srednju školu tako da su potpuno izgubili kontakt a ništa bolje nije bilo niti kad je Boris krenuo u srednju školu. Tada bi se vidjeli ali jedino ako bi se dogodilo da putuju istim autobusom ali i tada Ana je sjedila naprijed u ženskom a Boris iza u muškom društvu. U narednih nekoliko godina Boris je izrastao predivnog momka. Bio je pristojan i fin i imao je tada popularnu malo dužu kosu čime mu je uvelike bio olakšan pristup curama.
Bio je drugi razred srednje kad je počeo izlaziti sa vršnjacima. U to vrijeme već su kafići polako zamijenili klasične gostione. Petkom i subotom oba kafića u mjestu bila su puna. U jednom od tih kafića dogodio se susret Ane i Borisa vrijedan spomena.
U kafiću je bila gužva a Boris je sa dvojicom prijatelja stajao za šankom i pio pivo. Stajavši bočno prema šanku, okrenut prema svojim prijateljima, iza svojih leđa unatoč glasnoj muzici začuo je poznat glas. Okrenuo se i vidio Anu kako se smije u društvu jednog starijeg momka. Obojica su jedno drugom kimnuli glavom i nasmijali se. Na tom mjestu svi su ostali cijelu večer ali Boris je svako toliko pogledao prema Ani koju je taj momak bario cijelu večer. Kako je večer odmicala a svi postali više pijani tako je i taj momak sa sve više uspjeha bario Anu da bi se nakon nekog vremena počeli strastveno ljubiti i dirati. U početku Boris je bio ravnodušan prema tome sve dok se u jednom trenutku nije okrenuo i ugledao kako momak ljubi Anin vrat dok mu ruka ordinira između njezinih nogu.
Ana je imala otvorena usta i očito je uživala u trenutku sve dok se pogledi Borisa i Ane nisu sreli. Gledali su se u oči ali u Aninim očima bilo je srama. Jasno joj je bilo u kakvoj je situaciji ali nije odvratila pogled dok je Boris u tih nekoliko sekundi otputovao u prošlost u onu kućicu od drva i kartona i prisjetio se trenutka kad je on bio taj muškarac koji je imao pristup njezinom tijelu. Srećom ubrzo se je vratio u stvarnost i okrenuo se prema svojim prijateljima te ostavio Anu da uživa sa svojim dečkom.
Godinu dana kasnije, svi mladi mještani subotnje noći voljeli su provoditi u disco klubu u mjestu koje je udaljeno desetak kilometara. Boris i njegovo društvo odbrojavali su dane kad će napuniti 18 godina i položiti vozački a do tada kao i u slučaju mnogih srednjoškolaca, uvijek bi netko od roditelja došao po djecu točno u 4 sata ujutro.
U disku bi oko 3 sata ujutro najpopularnije pitanje bilo – „Imaš li prijevoz?” i „Mogu sa vama doma?”.
Boris je sjedio kraj plesnog podija na zvučniku držeći u ruci bocu tople ishlapjele pive dok su mu se nogavice tresle od jačine bas zvučnika. Ponavljao je refren pjesme „This beat is Technotronic…” kad mu je prišla Ana, približila se njegovom uhu i glasno piskutavim glasom upitala – „Imaš prijevoz?”. Pomaknuo je glavu o približio usta njenom uhu. „Doći će mama po nas.”
„Okay, a koliko vas ima?” – Opet je upitala Ana, a Boris odgovorio – „Bilo nas je 4 ali ne znam ako je Jasmin otišao ili je još tu”.
„Misliš da će biti mjesta za mene i Jasnu?” – Ponovno upita Ana.
„A nemam pojma, budite gore u 4 pa ćemo vidjeti”. – Kaže Boris.
„Okej, vidimo se” – rekla je Ana i otišla a Boris je otpio gutljaj piva i nastavio tresti glavom u ritmu muzike.
