Nekoliko godina kasnije Boris je prolazio kroz susjedno mjesto i naravno svratio u kafić na pivo. Tamo su uvijek radile vrlo atraktivne konobarice pa je kafić bio pun. Izašao je iz kafića i desnom stranom hodao prema svojem autu kad je na suprotnoj strani ceste ugledao djevojku koja u svakoj ruci vodi jedno dijete. Pomislio je da bi to mogla biti Ana ali nije bio siguran. Prešao je na drugu stranu ceste da potvrdi svoju sumnju i hodali su jedni drugom u susret. Znao je da je to ona. Još iz daljine su se pogledali i na Aninom licu se pojavio smiješak.
Kad je stao ispred njih samo je kratko prozborio – „Hej, jesi to ti.”
Desnom rukom držala je četverogodišnju Renatu a lijevom petogodišnju Lindu. Sramežljivo je progovorila – „Jesam.”
Boris – „Ajme a koje su ove dvije ljepotice?”
Mala Linda je kao iz puške odgovorila – „Ja sam Jinda a ona je Jenata i ja sam stajija.
Boris – „Preslatke su.”
Nastalo je nekoliko sekundi neugodne šutnje dok je Boris pogledavao prema njihovoj kući u sklopu koje je bila auto mehaničaska radiona njezinog muža i primjetio je da je zatvorena.
„A šta je radiona zatvorena danas?” – Naivno upita Boris
„Pa šta ne znaš?” – odgovori Ana
Boris slegne ramenima a Ana spusti pogled i tiho kaže – „Pa više ne živimo skupa.” U trenutku kad je Boris ostao zatečen i htio postaviti mnoga pitanja shvatio je da ne može ispitivati o tim stvarima pred djecom.
Boris – „Nisam imao pojma jbt, pa.. možemo na nekakvu kavu da popričamo, nismo se vidjeli sto godina.”
Prije nego je Ana odgovorila mala Linda se oglasila -”I ja volim piti kavu.” a mala Renata je uporno vukla Anu za ruku.
Ana – „Idemo u dućan.navrati kad god budeš htio, na gornji ulaz”.
Boris – „Hm šta mogu?”
Ana – „Naravno.”
Boris – „Pa mogu večeras.”
Ana – „Ok, super. Idemo sad.”
Boris – „Ajde vidimo se onda.Ćao Linda, ćao Renata.”
Odmakle su nekoliko koraka a Boris ih je gledao. Čuo je kako Linda ispituje -”Mama a kako se on zove?” „Mama kad će on doći na kavu…”, „Mama jel ti on prijatelj…”
Boris je otišao kući, sređivao se, brijao, pripremao garderobu i jedva čekao kad će krenuti prema Ani. Kupio je buket cvijeća, lutke za cure i nekoliko čokoladica te se odvažio pozvoniti na vrata. „Uđi.” – rekla je Ana sa širokim osmijehom. Bila je obučena u normalnom kućnom izdanju, tajice i trenirka. Čim je ušao cure su počele vrištati od veselja i otvarati poklone.
Sjeli su dnevni boravak. Cure su bile u centru pažnje i nosile Borisu na upoznavanje jednu po jednu lutku a Ana ih je stalno pokušavala ukoriti da ne budu dosadne. „Pusti ih baš su slatke”- rekao je Boris. „Još malo pa će se one umoriti i zaspati” – dodala je Ana kojoj se u očima vidjela sreća kad gleda kako se Boris igra sa njenim djevojčicama. Cure su se vješale po njemu, penjale a on je sve to radio kao čovjek koji ima iskustva s djecom. Nakon nekog vremena cure su se smirile i ostale ležati u Borisovom zagrljaju.
„Idem ih odvesti u sobu” – rekla je Ana i otišla s djecom na kat.
Nakon desetak minuta Ana se vratila i sjela na trosjed kraj Borisa. „Napokon” – rekla je kratko.
Boris – „Super su cure”
Ana – „Jesu ali znaju biti tako naporne.”
Boris – „Vjerujem. Dobro šta se dogodilo, nisam htio ispitivati pred njima?”
Ana – „Eh ovako. Prve godine je sve bilo u redu a onda smo sve manje vremena provodili zajedno. On je puno radio, do navečer. I onda bi otišao u kafić i to je to. Mislila sam proći će ga s vremenom. Onda je sve kasnije počeo dolaziti kući. Nekad ga nije bilo po čitavu noć. Shvatila sam da nešto nije nije u redu kad je počeo dolaziti pred jutro i to trijezan, dakle nije bio u kafiću sigurno.”
Boris – „Da,jasno je.”
Ana – „Tada sam shvatila da se spetljao s nekom konobaricom iz kafića. Rekla sam njegovoj mami šta se događa. Ona je poludila, Došla mu je u radionu i vikala na njega, svašta mu je rekla. Prešla bih ja preko toga ali ta svađa je eskalirala toliko da je rekao da više ne želi biti sa nama i da ima drugu. Svekrva je odmah zvala svekra u Njemačku i on je odmah drugi dan došao. Bio je lud. Kad mu je ponovio da ima drugu i da želi da ja otiđem počeo mu je razbijati radionu i rekao mu da dok je živ da nikome od nas više ne dolazi na oči. Potukli su se, ima zabranu pristupa. Sad živi s tom curom u gradu, radi u nekom servisu. Od tada ga nisam vidjela.
