Ova priča je posvećena mojem prijatelju.
Petnaestak minuta do mora i nešto manje od sat vremena do grada zvuči kao idealno mjesto za život. Ipak, nekad nije bilo tako. Bez autocesta, turizma i industrije nije postojalo ništa što bi mještane odgovorilo od preseljenja i grad.
Pri samom vrhu naselja lijevo skretanje vodilo je u šumu a uz cestu su bile dvije spojene stare kamene kuće. Jedna koja je pripadala obitelji Filipović napuštena je stajala desetak godina još od smrti Veljka i Marice jer su njihovi sinovi Eduard i Tomo sreću potražili prvi u obližnjem gradu a drugi u dalekoj Americi.
Druga kuća je bila sređena a u njoj su živjeli penzioneri Milan i Mira. Također su imali 2 sina ali srećom njihova djeca su ostala živjeti u istom mjestu gdje su osnovali sve obitelji. Dok je manja kuća zjapila prazna u većoj su svoje penzionerske dane provodili Milan kojemu je najveća preokupacija bila kako sačuvati čim više vina koje bi sam napravio jer od male penzije nije svakodnevno mogao niti piti u gostioni niti kupovati u trgovini, dok se Mira brinula o vrtu te svinjama i kokošima.
Početak osamdesetih godina je donio u tu ulicu velike promjene. Stariji Milanov sin Davor dobio je dijete, malu Anu koja je naravno bila na čuvanju kod djeda i bake tako da je i taj dio mjesta postao življi. Ljepše je bilo kad se čuo dječji plač nego penzionersko zanovijetanje. Godinu dana kasnije došla je prinova i u obitelji Eduarda Filipovića. Eduard, inače inženjer strojarstva nakon školovanja ostao je živjeti u gradu a nakon smrti roditelja rijetko je dolazio u rodno mjesto.
Nakon rođenja Borisa, Eduard i Leana su počeli razmišljati o preseljenju u veći stan ili kuću. Nadali su se da će od njegove firme dobiti veći stan ali lista čekanja je bila preduga. Eduardu po glavi motalo da bi bilo lijepo da obnove starinu i da se presele u rodno mjesto ali je mislio da njegova supruga Leana koja je tipična gradska žena i umjetnica niti u najgoroj noćnoj mori ne bi htjela živjeti na selu. Ipak se prevario.
Dok su jednu večer kalkulirali u vezi podizanja kredita i ponude za posao koji Eduardu nudi veću plaću, Leana je iznijela prijedlog da podignu kredit, da Eduard prihvati novi posao i da obnove staru kuću i žive tamo. On se je nasmijao i rekao da u tom slučaju ona više ne mora raditi nego da će biti dovoljno da nekoliko puta mjesečno napravi frizuru „lokalnim babama”.
Nakon što su se oboje nasmijali, sljedeći dan su ponovno pristupili istoj temi u mnogo ozbiljnijem tonu i odluka je pala. Već nakon godinu dana preselili su se. Ulica je postala živa kao nekad.
Leana se je iznenađujuće dobro prilagodila u sredinu. Vrlo inteligentna i obrazovana žena odmah je pridobila simpatije svojih starijih susjeda. Jednostavno znala je kako treba s njima.Također i sa ostalim mještanima je bilo isto.
Ubrzo je njihova kuća postala popularno mjesto za ispijanje kava i ženska druženja a naravno nisu izostajali niti lokalni tračevi koji Leanu nisu interesirali ali morala se uklopiti u sredinu a još kad je Leana nabavila aparate i preparate za frizure, gotovo svaka mještanka bi redovito dolazila na malo ćaskanja i frizuru.
