Dogovor je pao. Oko devet uveče, spremna, mirisava, sišla je pred zgradu s osmijehom. Odvezao sam je do njihove zgrade. Kratko smo se poljubili, ona ulazi, a ja se vraćam kući. Legnem na kauc, pustim film, ali srce mi lupa, misli mi bježe. Ipak, negdje između scena, san me savlada.
Jutro poslije:
Miris kafe me probudio. U trpezariji N sjedi, nasmijana, vedra, kao da je donijela svjetlost iz neke druge dimenzije. Na stolu dvije šolje, uredno nasute.
„Dobro jutro“, rekla je i nagnula se za poljubac.
„Dobro jutro…“ odgovorio sam, još bunovan, ali dovoljno priseban da primijetim da je raspoložena više nego obično.
Sjeo sam, uzeo šolju i odmah krenuo:
„Pričaj.“
Ona se nasmiješila, onim svojim osmijehom koji je pola odgovor, pola izazov. „Ma… ništa posebno.“
„Nemoj sad to. Vidim po tebi da jeste.“
N otpuhnu lagano, kao da se premišlja koliko da mi otkrije. „Znaš… čim sam ušla, sve je bilo spremno. Stan topao, svjetla prigušena, na stolu voće, vino, kolači. Nataša me dočekala kao da sam joj rođena sestra, zagrlila me i odmah počela da priča, da me opusti. Vlado je bio tih, ali sve vrijeme prisutan, donio mi čašu vina, pitao da li mi je udobno. Osjetila sam da su me čekali.“
Zastala je, pa me pogledala ispod oka. „Pričali smo dugo. O svemu i svačemu. O poslu, o putovanjima, o tome kako su dugo zajedno i kako im je važno da sve bude iskreno i bez pritiska. I onda su spomenuli da imaju kćerku, malo stariju od mene, koja radi u inostranstvu. Rekli su da im je čudno što sjedim tu, jer sam im po godinama bliža njoj nego njima. I da je to za njih nešto potpuno novo. Ali baš zato, rekli su, osjećaju neku posebnu energiju. Kao da im se otvara prostor koji nikad ranije nisu istražili.“
N se nasmijala, onako polako, pa dodala: „I znaš šta je meni bilo najčudnije? To što si ti bio kod kuće. Nikad nisam bila sama s nekim, a da ti nisi tu negdje blizu. I baš to me držalo napetom. Dok sam sjedila s njima, pričala, smijala se, sve vrijeme sam u glavi imala sliku tebe kako ležiš na kauču. I to me još više uzbuđivalo. Kao da sam zakoračila u prostor koji je samo moj, ali sam znala da ga dijelim s tobom, jer ćeš ti ujutro prvi čuti sve.“
Spustila je šolju, prešla prstima preko ruba stola, pa tiše dodala: „I oni su to osjetili. Nataša mi je u jednom trenutku rekla da izgledam kao da sam na ivici da se predam, a Vlado se samo nasmijao, onako sigurno, kao da zna da će se to i desiti. I u tom trenutku… shvatila sam da sam potpuno opuštena. Kao da sam kod kuće, a ne kod dvoje ljudi koje sam tek upoznala.“
Pogledala me ravno u oči, osmijeh joj je bio miran, ali izazovan. „I baš u toj sigurnosti, u toj pažnji, krila se prava napetost. Jer kad znaš da si siguran, onda možeš da ideš dalje nego što si ikad mislio da ćeš smjeti. I ja sam sinoć otišla baš tamo.“
Nagnula se preko stola, kao da želi da me uvuče još dublje u priču. „Znaš… u jednom trenutku shvatila sam da više ne pričamo o poslu, putovanjima i o čemu sve ne. Tema je sama od sebe skrenula. Počeli su da govore o tome kako su godinama zajedno, kako su prošli kroz sve i svašta, i kako su naučili da dijele stvari koje drugi parovi kriju. I dok su to govorili, gledali su mene. Kao da žele da vide da li ću se uplašiti ili da li ću ostati.“