U blizini se uzdizala skromna seoska crkva, i mladić je odlučio da u njoj potraži utočište. Dugo je klečao ispred oltara i preklinjao boga da se smiluje nad njegovim patnjama. “Oprosti mi na grešnim mislima, Gospode”, molio je sa sklopljenim šakama, potpuno se predajući molitvi. Samo ga je Svevišnji mogao izbaviti iz te napasti. Osjetio je svu težinu i breme grijeha koji je nosio na duši, kao da ga pritišće nešto u grudima. Nakon što je neko vrijeme proveo u dubokoj molitvi, Lovino je podigao glavu i poljubio raspeće, konačno našavši mir u duši.
Međutim, nakon nekog vremena, žudnja se ponovo vratila. Mladić se više nije mogao opirati surovoj istini. Naime, znao da je zaljubljen u svoju sestru bliznakinju, i koliko god se trudio da potisne te emocije, one su se vraćale još jače nego prije; zapravo, razbuktale su se kao oganj. Zamišljao je Lunu u spavaćici, kako mu šapuće male slatke tajne. Njene nadošle dojke, kao dvije omanje dinje, njihale su se ispred njegovih očiju. Toliko je žudio da dotakne njeno tijelo, ali to bi bilo nastrano i bolesno.
Nije imao drugog izbora nego da ćuti i pati u tišini. Postao je mrzovoljan i potišten. Noćima bi, dok bi ostali spavali dubokim snom, proživljavao pravu dramu. Trebalo mu je toplo žensko tijelo da ga želja mine; nije mogao da zadovolji svoju potrebu samo uz pomoć svojih ruku. Često je skriven u tami sobe milovao svoj nabrekli ud, maštajući o sestri. Čvrsto je stezao svoj nakvasali glavić i ispuštao tihe, grlene uzdahe. Nedugo potom, nakon samo nekoliko poteza, Lovino bi ukaljao postelju i sav malaksao, opružio se na krevetu.
Ali čim bi pao u polusan, ubrzo bi ga opet sustigle grešne misli od kojih se bjesomučno trudio da pobjegne. Priviđala mu se Luna, ta predivna mlada žena podatnog tijela, širokih kukova i zaobljenih bedara… i opet bi mu pred očim sinule te predivne grudi za kojima je čeznuo otkako ju je ugledao u blizini porodičnog doma. Gnušajući se sam sebe, Lovino se ugrizao za ruku u pokušaju da odagna te ogavne misli; bol je prostrujala njegovim tijelom i nakratko ga omamila, ali nije se uspio riješiti grešnih misli. Glavu je zarivao u jastuk ne bi li se smirio, čak je i pomišljao da digne ruku na sebe – ali, sve bijaše uzalud – njegovo srce ječalo je za tim, da spusti glavu na Lunina njedra i zaspi kao dijete. Skrhan plimom osjećanja, mladić je sebi dozvolio da pusti suze; tople i obilne, slivale su se niz njegovo jedro lice i kvasile posteljinu.
Niko nije znao kroz kakve muke je prolazio taj mladi muškarac. Samo je jedan stari komšija primijetio da Lovino vene, ali nije htio da zadire u njegov privatni život, pošto je i sam imao obaveza preko glave. I tako, vrijeme je prolazilo. Stare želje bi s vremena na vrijeme utihnule, ali nikad sasvim iščezle.
Sa druge strane, Luna je bila presrećna kad joj se brat ponovo vratio. Primila ga je u svoj zagrljaj i milovala po mekoj kosi boje kestena, govorila mu kako joj je drag i kako ga voli – kao sestra. To je boljelo više od svega, ta tvrdnja da ga voli onako kako bi zapravo i trebalo – sestrinska ljubav je nešto predivno i dragocjeno, ali koliko je to samo pogađalo Lovina, koji je znao da drugačije ne može i ne smije biti. A kada ga je sestra jednom privila na svoja prsa, brat ju je odgurnuo tako naglo i grubo, da se jadna djevojka prestravila. Otada ga više nije grlila i nije mu pružala nježnost, a on je kopnio. Nije joj smio priznati svoja osjećanja, iz straha od odbijanja, straha od prezira i gađenja koje bi ona zasigurno osjetila prema njemu, svom rođenom bratu koji prema njoj gaji prizemne želje.
