Pa ipak, dok je jedne večeri ležao u krevetu, Lovino je začuo nečije uzdahe. Bila je to njegova sestra Luna, koja je plakala. Objasnila mu je da ju je ostavio dečko. “Niko me ne voli”, jecala je slomljenog srca, tražeći utjehu u zagrljaju brata blizanca.
“To nije istina. Ja te volim”, stavio joj je do znanja, milujući je po obrazima. Ona se nasmiješila, ali bio je to sijetan i slabašan osmijeh.
“Znam da me voliš, Lovino. Volim i ja tebe”, rekla je poljubivši ga u obraz, “kao sestra. Samo, meni treba neko ko će me voljeti kao ženu”, pognula je glavu u pokušaju da sakrije rumen koja je oblila njeno lice.
“Ja te volim… kao ženu”, reče Lovino, i sam šokiran svojom izjavom. Luna ga pogleda u čudu, a zatim ustade sa kreveta.
“To nije u redu, brate moj. To što govoriš je dragom Bogu mrsko, i ne dolikuje tako dobrom mladiću poput tebe.” Upravo je bila naumila da napusti prostoriju, kad osjeti ruku na svom ramenu. Okrenu se i ugleda lice svog brata blizanca. Bilo je ozbiljno i isijavalo je nekom mračnom svjetlošću.
“Volim te, Luna. Svih ovih godina volim samo tebe i žudim za tobom. Molim te, ne odlazi. Ostani tu pored mene. Trebaš mi.” On posegnu za njom, tresući se od želje koja ga je obuzela, a ona ustuknu.
“Lovino, šta se zbiva sa tobom? Kakve se to misli motaju po tvojoj glavi? Pusti me da idem”, rekla mu je, već drhteći od straha. Brat joj se približio i udahnuo njen miris. Očigledno nije imao namjeru da je pusti tek tako. Stavio je ruke oko njenog struka i stegnuo je posesivno, bez milosti. “Lovino, zvaću upomoć!”, zaprijetila je Luna vidjevši da nema izlaza iz te jame.
Lovino ju je ućutkao pritisnuvši svoje usne na njezine. Bio je to požudan, dominantan poljubac. Nije joj dozvoljavao da se pomjeri i grčetivo ju je stiskao, kao da se plašio da će mu pobjeći. Niz jedro djevojačke počeše kliziti suze. Preklinjala je svog brata da je pusti, ali on je nije slušao.
“Reci mi da me voliš”, gotovo je naredio Lovino. Luna ga je pokušala odgurnuti od sebe. Duboko u sebi, bila je svjesna da prema njemu osjeća posebnu vrstu ljubavi, ali nije je zamišljala na takav način.
“Lovino, molim te, prestani! Pusti me”, jecala je i plakala. On posegnu za njenom spavaćicom i jednim potezom ruke razgoliti njene grudi. Ona ciknu, a pred njime se ukazaše dvije ogromne, zrele dinje. Bile su veće nego što je zamišljao. On osjeti nesvjesticu i uhvati se za sestru da ne bi pao.
Nije znala šta da čini, kako da se izmigolji iz bratovljevog zagrljaja. Da, mogla je pobjeći ali obuzeo ju je strah da bi je on sustigao. Sem toga, Luna se zapitala ima li uopšte smisla bježati. Njegova glad je bila nezasita, neutaživa. Luna je znala da bi njen brat bio u stanju da grebe po vratima, ako bi to značilo da će mu se ona na kraju podati.
Njegovi prsti milili su po njenoj koži. Pipao je svaki pedalj sestrine nježne bijele kože. U pantalonama mu je bilo toliko tijesno, da je mislio da će pući. Poželio je da oslobodi svoj ud i trlja ga, posmatrajući sestrino podatno tijelo.
No, nije posegnuo za pojasom; umjesto toga, desnom rukom je klizio po njenim krstima i bedrima, a lijevom kao da je htio doprijeti do izvora svojih slatkih muka.
