Njihova porodica je bila jako siromašna i roditelji nisu imali drugog izbora, nego da se odreknu jednog djeteta zarad drugog, kako bi prehranili barem jedno. U to vrijeme harala je velika glad u južnoj Italiji, i na selima nije bilo dovoljno hrane. Tata i mama su odlučili da zadrže djevojčicu, a dječaka su dali na usvajanje. Ali dječak je porastao i postao mladi muškarac, i eto, nakon više od deceniju, blizanci su konačno bili zajedno.
“Porasla si”, primijeti Lovino. Oči su mu šarale po sestrinom tijelu; po njenim širokim kukovima, zanosnim bedrima, grudima koje su izvirivale iz tijesnog prslučeta. A tek njena predivna kosa, duga i valovita, rasula se po ramenima. Ne, to više nije bila ona mala djevojčica koje se Lovino sjećao; sada je to bila jedna odrasla djevojka, zapravo mlada žena. Toliko se promijenila i porasla, da je ne bi mogao prepoznati. Pa ipak, njene ljupke oči boje meda ostale su iste.
Lovino osjeti kako mu srce ubrzano kuca, a prsti sami od sebe poletješe ka sestrinim obrazima, zatim se jagodice spustiše niz vrat, pa sve niže… Luna, koja je dotad gledala brata s nježnošću u očima, sad najednom kao da se lecnu. Nisu joj prijali njegovi dodiri.
“Lovino”, tiho ga oslovi, ali on ne htjede da je sluša. Umjesto toga, ruke je već položio na njen grudni koš i teško disao, opipavajući sestrine grudi. Ona se prestravi i odgurnu ga od sebe. “Brate moj slatki, ne valja ti rabota. Prestani, molim te”, ali Lovino je stegnuo Lunu uza se. Vidjelo se da nema namjeru da je pusti.
Utom se začu pseći lavež i kukurikanje pijetla. Mladić se trgnu i odmače se od sestre, kao oparen.
“Izvini, ne znam šta mi bi. Nedostajala si mi. Ne znam šta se dešava sa mnom. Oprosti mi, Luna”, i rekavši to, on zagnjuri lice u šake i pade na koljena pred njom. Luna je preneraženo zurila u svog brata blizanca, koji je preklinjao za oprost.
“U redu je, Lovino”, reče mu nekako dubokim, slomljenim glasom. Bili su tu samo njih dvoje, sami u tom nestvarnom predjelu.
Čuo se cvrkut ptica i kreketanje žaba u obližnjoj močvari. “Sve je u redu”, ponovi Luna, i bi joj lakše kad je znala da ponovo drži situaciju pod kontrolom. Pružila je ruke kako bi mu pomogla da ustane. Čim je ustao, mladić je pogledao sestru nekako poprijeko, a potom se okrenuo brzo kao lisica i nestao u šipražju.
“Lovino, čekaj, kud ideš?!”, vrisnula je Luna i potrčala za njim. Već je bio zamakao u gustom šipražju i samo se čuo poj zrikavaca i cvrčaka u sumrak. Dugo je tragala za njim, ali uzalud, usput roneći suze. Već je pao mrak a od Lovina ni traga ni glasa. Ponovo je utekao, ko zna gdje.
Skrhana, Luna se vratila kući gdje su je čekali roditelji. Pored kamina je sjedila njezina baba i plela čarape. Luna je potražila utjehu kod starice, ridajući i pitajući je zašto se sve tako moralo desiti. Baka joj nije odgovorila, ali ju je pomilovala po kosi. “Vrijeme je za spavanje”, rekla je i kao da joj je tom jednom rečenicom stavila do znanja da se konačno može odmoriti. Luna je otišla u svoju sobu i zaspala mrtvim snom.
Lovino je bježao od samog sebe, pokušavao je pobjeći od osjećanja koja su se u njemu probudila pošto je nakon toliko godina ugledao svoju sestru bliznakinju. Tjerao je sebe da ostane jak, ali suze su navirale i maglile mu vid. Trčao je kroz plodna polja, njive i oranice, po livadama i pašnjacima. Noge su već počele da otkazuju poslušnost i on se toliko umorio, da je morao da stane.
