Bilo je pravo malo čudo što sam čuo kucanje na vratima kroz buku pucnjave i umiruće krike neprijateljskih vojnika iz videoigre koju sam igrao, ali da nisam moj život bi se možda sasvim drugačije odvijao. “Ko je to?” upitao sam, zaustavljajući se baš kad sam eliminisao još jednog nesretnog protivnika, iritiran prekidom.
“Ja sam, dušo”, začuo se mamin glas, mnogo mirniji nego prošli put kada sam ga čuo. “Mogu li ući? Samo želim razgovarati, obećavam.”
Razmislio sam o zahtjevu, nisam siguran jesam li spreman da se ponovo suočim s njom. Nedavno smo se žestoko posvađali, a ja sam još uvijek ispuštao bijes tako što sam raznosio glave što većem broju neprijateljskih vojnika. Ali ona je pokazala pristojnost da pokuca i lijepo pita, umjesto da samo upadne kao što je moj tata radio kad god bismo se posvađali. Duboko uzdahnuvši, ustao sam sa sjedišta, prišao vratima i otvorio ih.
„Hvala ti“, rekla je, izgledajući olakšano. Mama i ja smo bili veoma bliski i nijedno od nas nije voljeo biti ljut jedno na drugo. Pokazao sam joj da sjedne na moju stolicu, dok ja sjedim na rub kreveta. „Prije svega“, rekla je dok se smjestila u sjedište, podešavajući ga tako da bude okrenuta prema meni, „dozvoli mi da se izvinim zbog svoje ranije reakcije. Nije izgovor, ali s obzirom na to da je tvoj otac odustao, moje katastrofalne pokušaje da se vratim u svijet izlazaka i probleme s poslom, pa recimo samo da u posljednje vrijeme nisam bila najbolje raspoložena.“
Klimnuo sam glavom, čuvši sve o nizu udvarača koji nisu trajali duže od prvog sastanka, ako su se uopće i pojavili. Nikako nisam mogao shvatiti zašto je mojoj mami bilo toliko teško pronaći dobrog muškarca. Imala je divnu, privlačnu ličnost i čak i u srednjim četrdesetim godinama bila je u odličnoj formi, čvrsto vjerujući da je dobar izgled ključna komponenta njenog uspjeha kao dizajnerice interijera. Što je, pomislio sam ironično, vjerovatno objašnjavalo zašto su joj većina klijenata bili muškarci.
Istina, bokovi i struk su joj se malo zadebljali od rađanja dvoje djece, a oko očiju joj se počelo pojavljivati nekoliko bora i slično, uglavnom od stresa protekle godine kada se tata iz meni još uvijek nepoznatih razloga iznenada odselio i zatražio razvod. Ali njena valovita zlatna kosa, jedna od njenih najboljih crta lica po mom mišljenju, ostala je bez ikakvog traga sijedih. A tu je bio i njen osmijeh. Dovraga, bio je toliko svijetao i blistav da je mogla rastjerati kišne oblake s njim, iako u posljednje vrijeme nije bio mnogo vidljiv.
“U redu je, mama”, rekao sam, osjećajući kako mi posljednji bijes nestaje kad sam je vidjeo tako potišteno. “A što se tiče tih idiota, to je njihov gubitak”, rekao sam, misleći to ozbiljno. „Ako su previše glupi da vide kakav si dobar ulov, ionako ne vrijede tvog vremena.“
Iako je osmijeh koji mi je uputila bio slab, ipak je vrijedio truda. „Cijenim to, dušo, ali nisam ovdje da se žalim na svoje lične probleme. Želim razgovarati o onome što si… objavio na večeri.“
„Oh da“, rekao sam, sjećajući se. Jučer sam se vratio kući s fakulteta, vjerovatno zbog jesenjeg raspusta izmedju semestra. Zapravo, istina je bila da sam odustao prije nego što sam završio fakultet.To je bio pravi izbor iz mnogo razloga i nisam požalio. Jedini problem je bio što nisam znao kako da saopštim mami vijesti. Sve do tada, kada se to jednostavno dogodilo.
