Sutradan sam ipak bio na vlaku za Skopje u kojem se naravno nije dalo spavati ali čak su mi uspjeli pronaći sobu. Naravno da nisam očekivao hotel sa četiri ili pet zvjezdica tako da nisam iznenadio kad sam tražeći adresu došao u restoran koji je na katu iznajmljivao nekoliko kreveta. Vjerojatno predviđenih za one koji se prežderu i napiju pa ne mogu doma.
Bio je dogovor da će Trajče nakon posla doći po mene.
Nakon 3 sata popodne spustio sam se u restoran i čekao na šanku. Čim se na vratima pojavio muškarac u starijim dvadesetim godinama, u trapericama i trenirci, znao sam da je to Trajče. Bio je to visok dobro građen momak, tamne kose i velikih brkova. Mislio sam da ćemo pričati ili u restoranu ili u sobi ali Trajče je predložio da idemo van, sjednemo na klupu, pijemo pivo i gledamo Vardar dok pričamo. Tako je i bilo. Kupio sam 4 boce Skopskog piva i sjeli smo na klupu. Najprije sam mu objasnio da će naš razgovor biti potpuno diskretan i uključio sam diktafon. Bilo je to prvi puta da koristim diktafon ako se tako može nazvati ta kutija u koju se gurala kazeta.
Trajče baš nije bio rječit a niti poznavanje Hrvatskog jezika nije mu bilo baš najbolje tako da se naš razgovor sveo na moja dugačka pitanje i njegove kratke odgovore. Postavljao sam mu stotine pitanja, sve do najsitnijih detalja tako da su dvije kazete bile ispunjene materijalom za priču. Nakon razgovora otišli smo na još koju pivu i sljedeći dan sam se vratio u Zagreb.
Sastavio sam priču i dao uredniku. Naravno da nije bili mjesta da se objavi u cijelosti pa ju je on dobrano skratio i izvukao samo najvažnije dijelove. Promijenio je imena i mjesta, radnju premjestio u Sloveniju i priča je bila objavljena na pola stranice. Pošto čuvam sve stare brojeve, ponovno čitajući priču, gotovo da se mogu sjetiti svakog detalja razgovora sa Trajčetom i tako nastaje ovo re-izdanje priče iz prošlosti.
Na jugu, sada Sjeverne Makedonije na samoj granici sa Grčkom živjela je obitelj Trajkovski. Selo je imalo tada nekih 500 stanovnika ali većina je živjela u kućama raštrkanih oko centra sela kilometrima. U selu je bila trgovina, gostiona, područna škola, ambulanta i društveni dom a autobus je prometovao nekoliko puta dnevno. Osim domaćih ljudi u selu se moglo sresti jedino vojnike sa obližnje karaule. Obitelj Trajkovski je živjela 4 kilometra dalje od sela. Tipičan planinski seoski život obilježio je ovu obitelj. Glava obitelji Goce Trajkovski radio je kao drvosječa u lokalnoj šumariji.
S obzirom na njihov način života, njegova primanja bila su dovoljna da obitelj živi normalno kao i ostali. Sa završena 4 razreda osnovne škole Goce ionako nije htio drugačiji život. Elena Trajkovska je također bila tipična seljanka. Vrlo vrijedna i radišna žena koja vuče podrijetlo iz Grčke, iz okolice Soluna čija je obitelj davno pobjegla na sjever jer nisu kao Egejski Makedonci htjeli biti asimilirani u Grke pa su radije postali tada Jugoslavenski Makedonci.
Goce i Elena su unatoč tome što su živjeli na izoliranom mjestu ipak bili vrlo društveni. Goce je redovito bio u selu, posjećivali su prijatelje i rođake i redovito bi dolazili na lokalne zabave i razne manifestacije. Mali Trajče je nakon 4 razreda područne škole završio osnovnu školu u 10 kilometara udaljenom selu a onda je otac Goce odlučio da je bolje da ga smjesti u Skopje u đački dom gdje je upisao srednju građevinsku školu za zidara, nego da svakodnevno putuje autobusima koji bi u zimskom mjesecima često otkazivali linije prema njihovom selu.
