Marija je to primijetila. Neznatno se pomaknula u stranu, njen vrat ispružen u napetoj liniji, njen pogled probijao prepreku od pamuka i perja… I tamo, iza utrobe, vidjela ga je: veliki, crveno-ljubičasti glavić, nabubren od krvi, s monstruozno širokim obodom koji je obećavao nemilosrdnu punoću. Mariji je dah zastao u grlu, zvuk koji je bila gušteni dašak.
“Vrućina je… trebam malo zraka,” promrmljala je, glas joj je drhtao, i ustala da zapali cigaretu na balkonu. Luka je rekao da će joj se pridružiti. Polako je, ispod jastuka, utisnuo to čudovište natrag u tamu svojih hlača i ustao.
Namjerno sam ostao unutra. Na balkonu je vladao mrak, ali obrisi njihovih tijela crtali su se na pozadini svjetla koje je dolazilo iz sobe. Sama pomisao da Marija stoji tamo, bez išta ispod suknje, da je vlažna, a njemu, samo nekoliko centimetara dalje, bijesni onaj monolit od mesa, izluđivala me je do ruba. U istom trenutku, telefon mi je zatreperio:
“ja bez gaćica mokra. A on… ogroman i tvrd. Izludjuje me. Disati ne mogu.”
Napisao sam, prsti su mi letjeli preko stakla: “Ako te takne, brani se. Ali… brani se tako da ti ruka pređ preko njegovog K…. Samo jednom.”
Tišina vani bila je glasnija od ikakvog razgovora. I ja sam, iz tame sobe, gledao kako se njihove sjene približavaju jedna drugoj u noći koja je postajala sve gušća od neizgovorenih stvari.
Bilo je to na balkonu gdje je noć nosila glas šaptanja lišća i dalekih kola. Tišina između njih bila je gusta, puna neizgovorenog, kao prenapeto uže spremno da pukne. Marija je stajala naslonjena na ogradu, cigareta joj je drhtala u prstima, a plavičasti dim se miješao s izdahom njenog uzbuđenja.
Luka je bio prvi koji je prekinuo čaroliju tišine. Njegova ruka, nesigurna i puna želje, spustila se na njeno rame. Marija se trgnula, kao da je opečena.
“Ne, Luka, nemoj…” prošaptala je, glas joj je bio napola suzdržan, napola poziv. Okrenula se da se odmakne, ali pokret joj je bio namjerno nespretan. Njen dlan, u tom zamahu, lagano, gotovo neosjetno, dotaknuo je tvrdo ispupčenje na prednjoj strani njegovih pantalona.
Osjetila je to kroz tkaninu. Ono što je bio blagi dodir, u njemu je izazvalo potpuni potres. Luka je zastenjao, tiho, duboko, kao da ga je nešto ubilo u trbuh. Taj blagi otpor, taj nedozvoljeni dodir, bio je gorak od bijesa i žudnje. Oči su mu zasjajile u mraku, životinjska potreba koja je probila sve barijere pristojnosti.
“Oprosti, nisam…” počela je Marija, ali njen glas je zamro. Luka je, vođen instinktom koji više nije mogao kontrolirati, zgrabio rub njezine suknje. Tkanina je zašuštala u njegovoj pesnici dok ju je podizao, otkrivajući u mraku ono što je on samo nagadjao: glatku kožu unutrašnjeg buta, blistavu od vlage koja nije dolazila od noćne rose.
“Marija…” dahnuo je, a njegova druga ruka krenula je prema toj toplini, prema mračnom središtu njezine zabrane.
Ali Marija je bila spremna. U trenutku kad su mu se vrhovi prstiju dotaknuli dlake, snažno je stisnula bedra, zatvorila taj svijet poput školjke zatvorene od predatora. “Ne,” rekla je glasnije, čvršće, i nije bilo nerazumijevanja u tome. Bio je to zid, granica.