Ušli su unutra, a ja sam prvo što vidio bio taj svijetli put niz njeno butno meso. Luka je bio blijed, riječi su mu se lomile dok je tražio izgovor, nešto o ranoj zori i poslu sutra. Ispraćali smo ga do vrata. U trenutku rastanka, kad je ona pružila ruku za rukovanje, vidio sam kako mu se desna ruka, umjesto da se zaustavi, spusti na njenu guzu. Čvrsto je stisne, za tren, dug tren, u kojem se cijela scena na balkonu sažela u jednu žestoku, prisvajajuću gestu. Onda je otišao.
Čim su se vrata zatvorila, Marija se okrenula prema meni. Njeni poljupci nisu bili nježni; bili su gladni, očajni, puni soli i dima i tuđeg. “Stavi ga u mene,” šaptala je između poljubaca, ali to nije bila molba, bila je naredba. Bilo je prekasno za lagane predigre.
Pitao sam je, dok su nam se ruke otimali za pojas i kopče: “Šta je bilo tamo?”
Umjesto odgovora, povukla me je u dnevnu sobu. Gurnula me na leđa na tepih. Stajala je nad mnom, njeno tijelo obasjano samo svjetlošću ulične svjetiljke. Sperma je još uvijek polako klizila niz njeno bedro, sporo, ljepljivo. Sagnula se, a njen kažiprst, vruć i siguran, skupio je nekoliko kapi s njezine kože. Njene oči, tame i pobjede, bile su uprte u mene dok je taj prst pronašao vrh mog užarenog ponosa.
Osjetio sam kako se njezini vrh prstiju, natopljeni njenom vlagom i sada i Lukinim sjemenom, lagano kotrlja po najosjetljivijoj točci. Bio je to dodir pun simbola, posjedovanja, mješavine. Zatim se nagnula unaprijed, hvatajući moje kukove svojim rukama, i s cijelom težinom svoje želje i svoje pobjede, spustila se na mene.
Bilo je to jahanje koje nije poznavalo milosrđe. Svaki njen pokret bio je dubok, potpun, uvijajući se kao da pokušava izvući nešto više od fizičkog, nešto što je živjelo u samoj srži tog čina. Njen dah je bio promukao od vriska koje je gušila, a jednom rukom je i dalje razmazivala ostatke Lukinogg sjemena po svom bedru, kao da dodaje ulje na vatru svog ludila.
Gledao sam je kako se raspada i ponovno sklapa iznad mene, njeno lice izobličeno od užitka koji je bio oštar, gotovo bolan. Osjetio sam kako se moje vlastito tijelo penje prema rubu, ali ona je to osjetila prva. “Ne,” zarežala je, ne prestajući s pokretima. “Ne još.” Jedna od njenih ruku spustila se između nas, a njeni prsti pritisnuli su donji dio mog trnu, tvrdi, nemilosrdni pritisak koji je odgodio neizbježno, produžio agoniju.
Njeno vlastito tijelo, međutim, nije imalo takvih ograničenja. Vidio sam kako joj se grčevi počinju produbljivati, kako joj se oči zakolute unatrag, pokazujući samo bjeloočnice. Njen vrisak, kada je konačno pukao, bio je dug, hrapav, ispunjen svim nedozvoljenim dodirima, svim pogledima, svim šapatima s balkona. Drhtala je, a ja sam osjetio kako se njeno unutrašnje tijelo steže oko mene u nizu snažnih, ritmičnih grčeva.
Tek kad je zadnji od njih prošao, kada se njeno tijelo srušilo na moje, iscrpljeno i drhtavo, maknula je ruku. Dopustila mi je, kroz maglu njenog vlastitog zadovoljstva, da slijedim njen trag. Ali čak i tada, dok se svijet urušavao, njen osmijeh u mraku bio je carski. Bila je puna tuđeg, bila je ispunjena, i sve je bilo po njenom planu.