Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kad kažem da najljepše razdoblje u srednjoj školi onih zadnjih mjesec dana kada si maturant. Većina ocjena se već ranije zaključi, pusti se učenike da se pripremaju za maturu i sa sigurnošću mogu reći da se ipak malo popušta učenicima. Ne sjećam se da je netko pao zadnji razred osim ako baš nije bio totalni kreten.
Zapravo ne samo tih zadnjih mjesec dana nego cijela ta zadnja godina je opuštenija od onih prije. Osim što mi je ovo bila prva godina da nisam strepio hoću li na popravni ili neću a čak i na polugodištu sam imao sve pozitivne ocjene što prije nije bio slučaj.
Također te godine sam izgradio osobnost, bio sam dobar sa svima ali za razliku od prije nisam lutao od društva do društva nego sam izabrao uži krug ljudi s kojima sam se družio kako u školi tako i van škole.
Dok su se u školi svi dijelili na repere i metalce, moje društvo se nikad nije opredijelilo samo za jednu stranu. Nismo išli u krajnost nego balansirali u nekoj sredini između rock koncerata i disco klubova. Takav je bio i Jadranko, moj najbolji prijatelj iz škole.
Zapravo i prijateljstvo s njim možemo ubrojiti i sve te dobre stvari koje su pratile ovo zadnju školsku godinu. Inače poznavali smo se joj od prvog srednje iako prve dvije godine nismo išli u isti razred, znali smo jedni druge iz iste smjene.
Tada sam ga znao kao dečka koji se nije previše eksponirao tako da mi je bilo jako drago kad sam vidio početkom trećeg razreda da ćemo 2 godine biti u istom razredu. Sjedili smo zajedno na nekim predmetima ali postali smo smo pravi prijatelji tek kad smo se slučajno sreli u jednom noćnom provodu.
Od tada smo imali mnogo zajedničkih tema i sjedili smo zajedno na svakom predmetu. Jadranko je nekoliko mjeseci stariji od mene pa je iskoristio priliku da polaže vozački tako da je u školu dolazio sa jugićem.
Kao i mnogi dečki iz predgrađa u to doba i Jadranko je bio zaluđen autima i motorima tako da je puno vremena provodio u sređivanju svojeg limenog ljubimca. Rezultat toga bio je takav da je njegov jugić bio sportski sređen i jedan od najljepše sređenih u gradu. Najveći problem bio je prazan rezervoar tako da smo sav novac koji smo dobivali za marendu trošili na benzin samo da bi se nakon škole provozali gradom i glumili frajere.
Dva tjedna prije kraja četvrtog razreda, to je ono najbolje razdoblje s početka priče, većina ocjena bilo je zaključeno a za ostale mi je bilo totalno svejedno hoće li biti dvojka ili trojka. Prva dva sata imali smo matematiku i dok smo čekali elektrotehniku došao je voditelj smjene i rekao da je profesor bolestan te da smo slobodni sljedeća dva sata. Preostala je tek peti sat nebitna organizacija rada. Jadranko i ja samo smo se pogledali.
Ja: – „Imaš li šta benzina?”
Jadranko: – „Imaš li šta para?”
Iz zadnjeg džepa izvučem pokaznu kartu za autobus iz koje je virilo nekoliko hiljadarki koje mi je mama svakodnevno davala da nešto pojedem.
Jadranko: -”Super, idemo!”
Sjeli smo u auto i krenuli prema gradu. Zvuk skraćenog auspuha nadjačavao se sa treštanjem Guns’n Rosesa a pogledi prolaznika na nas su djelovali kao da nas netko gleda za zavišću i divljenjem iako sad znam da su nas gledali kao kretene.
Fina priča