Proslo je mnogo godina. Sjedim u kaficu u nasem gradu, gradu nase mladosti i cekam svog kuma da stigne. Namjerno sam dosla ranije da bih sredila utiske, da bi bila u stanju docekati ga sto lezernije. Razmisljala sam o nasoj proslosti, o nasim zajednickim tackama, zajednickim prijateljima i ljudima koji su ucinili da imamo te zajednicke tacke. Sjecam se kada smo nas dvoje, ja i moj decko sa kojim sam tada vec zivjela par godina, odlucili da se vjencamo. Tako sam zeljela da nam Nenad, njegov najbolji drug, bude kum i moja radna koleginica, mala otkacena crnikica kuma, no njih dvojica su tada bili bezrazlozno posavadjani i moj dragi je govorio:
“Nikad, nikad, dok god zivim, necu se pomiriti s njim! Prihvati to! Gotova prica! Kumovi ce nam biti Marko i njegova zena!”
Vec je tada islo sve nevaljalo, islo je od trenutka kada sam ga upoznala, ali, bila sam luda za njim, nisam vidjela dalje od njegovog nosa, pokoravala sam se svakoj njegovoj zelji, zeleci da ga usrecim.
“Ali, ja zelim Danielu za kumu!” prosvjedovala sam.
“Zao mi je ribice, ali kada sam pitao Marka da mi bude kum, i njegova zena je bila prisutna i pocela je da vristi od srece govoreci kako je oduvijek zeljela da nekome bude vjencana kuma! Sta ima veze, ionako nisi jos ni pitala Danielu!”
