Bili su to neki momak i devojka. Valjda od nase akcije, nismo ni mogli da cujemo na vreme dok su prilazili, a auto nismo culi jer su parkirali tamo gde smo mi prvi put bili kod Crkve, sto smo posle i videli kad smo krenuli kuci da im je tamo auto, a do nas su dosli peske, zato tako neopazeno. Na neku srecu, tablice su bile strane pa se nadam da nisu neki lokalci jer smo skrenuli do auta da vidimo da li nam je poznato auto. Ja propala u zemlju.
Ali pre toga, kad su naisli, brze bolje smo se spakovali i krenuli u auto i kako smo krenuli u auto, ja vidim KAMERE na banderi koja je mogla da snima komplet to mesto na kom smo polozili dekicu, a te kamere nikada ranije nisam zapazila, a znam da te kamere imaju nocni rezim zato sto crveno svetle one lampice!
To kad sam videla, odma sam zaboravila na sramotu sto su nas ovo dvoje videli, ove kamere su mi bile gore nego sto su nas ovo dvoje videli i samo se nadam da niko nije to pogledao u policiji jer kako se prica, to policija nadgleda.
Od tad me sramota gore i ici ali i gradom dok setam, okrecem glavu od policije jer inace ih ne volim ali od tad tek nesto ne mogu da ih gledam. Svega dva ili tri puta sam gore isla nakon toga, za ove 4 godine od kako se to desilo. I dalje me drzi sramota.
To mi je izgleda neka opomena bila jer sam radila tako nesto blizu Crkve, iza ledja Crkve bez obzira sto se Crkva nije videla jer ju je ta tvrdjava skrivala ali tvrdjava i Crkva su povezane.