Nalazila sam se u jednoj tipicnoj fazi svoje mladenacke sludenosti. Desile su mi se posljednjih dana mnoge neprijatne stvari. Decko sa kojim sam hodala vec duže od godinu dana prevario me sa mojom najboljom prijateljicom, tako da sam u kratkom vremenu ostala bez dvoje najdražih ljudi.
K tome sam još sa svojom starom kod kuce imala jednu od onih uobicajenih scena. Sve to skupa bilo je previše za moje krhko, osjecajno bice. U takvom stanju bauljala sam omamljena gradom. Cekala sam, jedino što sam mogla, da se stanje smiri, pa da koliko toliko nastavim normalno živjeti. Zamicala sam ulicom i skrenula iza ugla i baš u trnutku kad mi se pred ocima pojavila slika kako se moj ljubljeni pari sa mojom najboljom prijateljicom, bum, svom sam snagom u nekoga tresnula.
– Oprostite – rekoh ne dižuci pogleda, pokušavajuci nastaviti dalje svojim putem, kadili na svojim ramenima osjetih ruke muškarca u kojega sam se onako blesavo zabubala.
Podigoh pogled.
– Mirna, to si ti? – upitao me. – Kamo tako juriš?
Odmah sam prepoznala Damira, starog poznanika. Bio je u društvu prijatelja. Obadvojica su bili, odmah sam primjetila, u veselom stanju, solidno podnakresani.
– Pa eto, onako, bez cilja – progovorih totalno smetena.
– Nisam te vidio sto godina – nastavio je. – Kako mi to izgledaš? – rece zagledajuci u moje lice. – Kao da te poplava izbacila.
– Pa znaš, imala sam nekih problema – odgovorih, a glas mi je bio na rubu jecaja.
– No, daj živni malo. Takvu te ne poznam. Otkad te znam, uvijek si bila vesela cura.
– Covjeku se desi, onako, ponekad.
– Pa da, imaš pravo – rece, – ali ne brini, zato postoje prijatelji. Tu su da jedni drugima ublaže bol – nadodao je tapšuci me po ramenu.
– Pa da – zapocela sam pokušavajuci se izvuci, – ali ponekad, znaš, covjeku nije baš do…
– Ajde, Mirna, daj nemoj cmoljit. Razumijem to, ali ne ocajavaj. Prijatelj i ja smo u diru. Hodi s nama i sve ce biti u redu, vidjet ceš – nastavio je svoje uvjeravanje vukuci me za rame.
Bio je previše uvjerljiv da bih ga mogla odbiti.
Krenuli smo zajedno i uskoro se nadosmo u jednom lokalu prepunom vesele i polupijane škvadre. Stali smo uz šank i Damir je narucio pice za sve nas.
Poznavala sam Damira vec dosta vremena. Bio je muzicar, roker, frontmen jedne grupe još nedovoljno afirmirane ali vrlo obecavajuce, a njegov prijatelj kojeg sam tada prvi puta srela, bio je, kako sam ukopcala, pjesnik. Uglavnom je on pisao tekstove za Damirove pjesme koje su klinci pjevušili okolo po gradu. Bio je cudak, nemarno obucen, duge sljepljene kose.
Obadvojica su bili veseljaci, tako da sam poslije trece runde pocela osjecati kako moje brige klize sa mene. Raspoloženje mi se vidno popravilo i uskoro sam se pocela dobro zabavljati veseleci se svim njihovim provalama kojih je bilo u izobilju. Uz njih sam se osjecala nekako sigurnom i zašticenom. Krv mi se polako pocela vracati u mozak, a životni sokovi ponovno kolati tijelom.
Osjecala sam kako mi iz onog stanja sjebanosti raspoloženje prelazi u euforiju. Željela sam živjeti. Željela sam da se nešto desi, nešto što ce me trgnuti iz letargije u koju sam zapala i zato sam objerucke prihvatila pjesnikov prijedlog da se otputimo k njemu na klopu i cugu.