Damir je upalio svoj krš od auta i nakon petnaestak minuta našli smo se na periferiji grada u pjesnikovom domu. Uskoro smo se udobno smjestili u prostranoj prostoriji prepunoj knjiga i gramofonskih ploca. Vladimir je, tako je pjesniku bilo ime, odnekud izvadio demižon crnog dalmatinskog vina i pred nama ga pretocio u pehar, a zatim u caše. Nazdravili smo. Vino je imalo divan okus. Vladek se zatim otputio u kuhinju pripremiti nešto za jelo. Ostala sam sama sa Damirom.
– Kako se osjecaš Mirna? – upitao me.
– Gotovo savršeno – odgovorila sam. – Ovo vino i vas dvojica, najljepše je što mi se moglo dogoditi poslije svega što sam preživjela u zadnje vrijeme.
– Pa tu smo da si pomažemo jedni drugima – rece Damir udobno se uvalivši pokraj mene na prostrani trosjed. – Zato i postoje prijatelji, zar ne?
– Ponekad – odgovorila sam osjetivši oštru bol kako me proparala na spomen prijateljstva ali sam se odmah pribrala.
– Bitno je da su tu kada su ti najpotrebniji – rekao je.
Njegova blizina mi je godila. Bio je divan covjek za kojim je šizilo pola gradskih klinki. Nisam se palila na njegovu slavu. Bio je istinski komad lijepog muškarca.
– Da, to je istina, ljudska toplina je najbitnija – zakljucih.
Primakao mi se skroz blizu i nježno me zagrlio. Pogladih ga po kosi, a, snažni val potrebe za dodirom, za tudom toplinom preplavio je moje tijelo. Damir je to osjetio i nježno me poceo ljubiti. Rukom je segnuo do mojih sisa, a uskoro mu se ruka našla u mojem krilu. Poceo me lagano milovati po pickici što sam ja popratila odobravanjem sve više šireci noge.
I baš u trenutku kad sam najdublje pocela uživati predana Damirovim milovanjima, pojavio se Vladimir. Sjeo je pokraj mene sa suprotne strane od Damira i odmah me obgrlio oko vrata te se tako nepozvan pridužio seansi.
– I onda, kako je naša tužna puca? – upitao je.
– Samo tebe ceka jer ju sa druge strane zebe – odgovorih mu cinicno.
Moj verbalni ubod docekao je sa provalom smijeha.
– Obožavam sendvice – aludilara sam na sadržaj pladnja koji je on sa sobom donio i položio ga na stol.
– Ovo mi se zaista svida – cerekao se Vladimir uzimajuci sendvic sa stola. Prinoseci ustima hranu odgrizao je veliki komad prozborivši:
– I ja obožavam sendvice, ali drugacije, naravno.
Vino mi je udaralo u glavu. Nalazila sam se negdje daleko na periferiji u tudoj kuci sa dvojicom muškaraca. Razmišljala sam, bolje da ja preuzmem inicijativu, nego da se i dalje ponašam kao sjebana pickica. Tek bih tada mogla najebati. Ustvari, htjela sam se osloboditi ove nasrtljive poetske budale i nastaviti zapoceto sa Damirom. Trebao mi je netko da razbijem svoju tugu. Damir je bio kao stvoren za to.
– A ti bi sendvic? – upitala sam poetu, potpuno sludena njegovom neocekivanom prisutnostnošcu. – Ali drugaciji.
Pritom sam ga rukom primila za kurac cvrsto mu ga stisnuvši.
– Ti pederu pjesnicki – rekoh mu htjeduci ga tako iznenaditi i time mu dati do znanja da je suvišan. Medutim na moje veliko iznadenje nije se ni pomaknuo. Samo je dalje ležerno nastavio žvakati. A tek ono što sam osjetila pod rukom…
– Vau, ovo je vec nešto – prozborio je. – Sve više mi se dopadaš, malena.