Sanja. Samo ime mi je i danas, poslije toliko godina, stvara onaj slatki grč u stomaku, onaj koji se spušta niže, pravo u korijen.
Bila je to ljubav iz srednje škole, ali ne ona slatka, romantična – ne, ovo je bila glad, prava životinjska požuda koja me jela iznutra. Klinac od sedamnaest, pun hormona, a ona… bože, ona. Crnka sa kosom koja je padala u talasima preko ramena, grudi tako bujne da su se dizale i spuštale sa svakim dahom, kao da me pozivaju da ih zgrabim, da ih stisnem dok ne vrisne. A dupe? Pozamašno, okruglo, ono koje se ljulja kad hoda, ono što sam zamišljao kako se nabija na mene, kako se širi pod mojim dlanovima.
Pokušavao sam da joj priđem, nevješto kao tele na ledu. Govorio sam gluposti, smijao se preglasno, a u gaćama mi je stajalo koplje, tvrdo kao kamen, pulsirajući na samu pomisao na nju. “Idi, brate, ona te želi”, šaputao mi je onaj moj drugar u mutnom, ali ja sam znao – znao sam da sam samo još jedan smotani klinac u moru. Ali noću… noću sam bio kralj.
Ležao sam u krevetu, ruka oko kite, oči zatvorene, a u glavi samo ona. Drkao sam polako prvo, zamišljajući kako joj skidam majicu, kako se one ogromne sise prosipaju van, bradavice tvrde i tamne, spremne za jezik. Brže sam pumpao, slika se mijenjala – ona na koljenima, usta otvorena, gutajući me cijelog, sline se cijede niz bradu dok mi gleda u oči. “Sanja… jebi me, Sanja…”, mrmljao sam kroz zube, a onda eksplozija, sperma prska po stomaku, vruća i ljepljiva, a ja još uvijek vidim njen osmijeh, ono dupe kako se savija preda mnom.
Otišao sam u JNA, mislio sam da će distance učiniti čudo. Pisao sam joj pisma, ona prava, na papiru, puna izjava ljubavi. “Sanja, ti si moja venera, moja džepna boginja, sanjam te svaku noć, želim te osjetiti svuda…” Stranice su bile natopljene mojim očajem, ali i požudom – opisivao sam joj šta bih radio, kako bih je lizao satima, kako bih je nabio odostraga dok vrišti moje ime. Slalo sam ih sa strahom i nadom, a u kasarni, pod ćebetom, opet drkanje. Zamišljao sam da čita, da se pali, da prsti klize niz njen trbuh, u gaćice, dok misli na mene.
Ali ne. Preko moje bliske prijateljice, one koja je znala sve moje tajne, došla je poruka. Hladna kao led. “Reci mu da prestane pisati. Ni u snovima me ne interesuje.” Ni u snovima. Te riječi su me pogodile u jaja, ali umjesto da me ugase, zapalile su još jače. Te noći sam drkao dvaput, bijesno, sirovo. Zamišljao sam je kako laže, kako zapravo želi, ali se pretvara. Vidio sam je golu, raširenih nogu, mokru i spremnu, ali nedodirljivu. “Jebi se, Sanja”, šaputao sam dok sam svršavao, sperma na podu kasarne, a srce slomljeno, ali kita tvrd kao nikad.
Godine su curile kao voda kroz prste, a ja sam se pretvorio u onog tipičnog balkanskog oca – djeca, posao, brak koji je bio samo dogovor, samo sirovi seks kad se ukaže prilika. Žena mi je bila fina, ali strast? Nikad je nije ni bilo. Samo brzo nabijanje u mraku, bez riječi, bez onog plamena koji te spali iznutra. Djeca su rasla, najstarija kćerka već u pubertetu, a onda jednog dana kaže: “Tata, ima jedan dječak… sviđa mi se.” Ja, kao pravi stari vuk, odmah u akciju – ko je, odakle, šta su mu roditelji. Saznam: klinac iz razvedene porodice, majka radi u novootvorenoj knjižari, tu odmah pored mog radnog mjesta. Srce mi je lupalo dok sam ulazio, onako “slučajno”, da vidim ko je ta gospođa.
I ja bih volio da mi se vrati stara ljubavnica sa kojom sam doživio prekrasne trenutke