«E, zajebo si se…Azra ne da u pakšu ni meni.»
«Pa u tome i je stvar…Da budem prvi», prstima lijeve ruke je simulirao krug, a desnim srednjakom ga ‘ševio’ uz sitne uzdahe i kolutanje očima.
«Mislim da neće ići», unio sam mu se u facu. «Malo si se zaigrao.»
Po izrazu na njenom licu vidjelo se da mislimo isto. Zgrozilo ju je što se uopće priča na ovaj način.
«A zakaj ne… kad tak i tak ‘niš od ovog’?», opet je naglasio moje stopostotne sumnje u njegovu pobjedu.
Toliko me isprovocirao da sam pristao, čak sam šutnuo nogom šank.
«Darko!», Azra je bijesno skočila sa stolice.
«Ma svejedno je, ej! Neće pobijediti, i sam zna da neće, samo se bahati, govno! Ma, ne dam mu gušta da mi tu sere! Može, u dupe ćeš mi ševit curu, stari! E, znaš kak ćeš ju bubati!»
«Gospodo, jel konačno imamo dogovor?», Vijekić je cvjetao.
I taj posljednji put pogledao sam vlasnicu guzice o kojoj se pregovaralo.
«Da!», čvrsto me gledala. «Pristajemo!»
Bezobrazno je protrljao ruke. Azra i ja ipak smo nervozno iskapili čaše. Vijeko je bio potpuno kul. Premetao je štap po rukama, nagnuo se i raspalio.
«Ajde, ajde!», derao se na lopticu koja je lijeno putovala prema rupi. U tri sekunde sve se odvilo točno onako kako nije smjelo. Cijeli svijet prestao se okretati. Šokirano sam buljio u biljarski stol pitajući se što se to desilo, a Vijeko je životinjski urliknuo i skočio u zrak.
Osjetio sam kako mi krv napušta lice, usne su mi bile bijele i suhe. Ne samo da sam izgubio hrpu para, već će mi po djevojci skakati ovaj odvratan perverznjak. Razvalit će joj dupe!
«Darko!!!», zavrištala je. «Pa rekao si da će sigurno izgubiti…Jel pobijedio, Darko reci nešto!»
«Pičkumaterinu!», bacio sam štap u zid. «Nevjerojatno!»
«Uh, jesam, maco, jesam. Pobijedio sam! I jedva čekam pokupiti..pardonček…konzumirati nagradu! Hahahah!»
«E, gle..Platit ću ti…Idemo na bankomat i vratit ću ti u kešu», pokušao sam spasiti Azrinu čast ni sam ne vjerujući da će pristat.
«A, ne ne ne…», vrtio je glavom. «Dogovor je dogovor! Svi su pristali. Uključujući i našu mačkicu…», ogavno je zapalucao jezikom prema Azri. Naravno da mu nije stalo do novca; em je bio đubre od čovjeka, em je ušao u lovu s montiranjem PVC stolarije.
Azra je samo buljila čekajući da se nešto desi.
«Gle, dat ću ti deset tisuća…», cvilio sam ko pičkica. «Nije ona za to, fakat nije taj tip cure…»
«Ona ili ti? Hahahah!!!»
Pesnica mi se automatski zgrčila. Zagrlio sam Azru, a njene ruke bile su prekrižene na prsima kako to ljudi u neugodnoj situaciji rade. Ovo je definitivno bila najužasnija stvar u kojoj smo se kao par našli.
«Bez brige. Nježno ću je», rekao je pažljivim tonom kao doktor.
To je bio taj moment u kome sam shvatio da nema natrag. Kad Vijeko nešto odluči, on to i istjera. Neko vrijeme radili smo skupa, tako da znam. Mogao sam, u principu, primit curu za ruku i jednostavno je odvest kući, ali bio sam zaposlen u firmi od njegovog brata, a baš taj dan dobio sam i treći kredit. Posao mi je trebao. Prije nisam primjećivao da mu je Azra po bilo čemu zanimljiva, iako me često posjećivala na poslu. Nikada se nisu nešto pretjerano razgovarali, barem ja nisam zapažao komunikaciju prisniju od pozdrava. Vijeko se stalno hvalio sa ženama, a kada bi komentirali poznate Hrvatice po njegovim se opaskama dalo zaključiti da ima astronomske standarde. Prije svega, nije priznavao žene iznad određene dobi – sve starije od 25 nazivao je bakicama. Komad koji bi njemu zapeo za oko morao je imati minimalno 175 centimetara, a sise i dupe bili su jasni sami po sebi i strogo određeni. On je bio tip koji je imao čak i svoj nivo za pedikuru na ženskoj ispod kojeg nikako ne bi išao.
