Ivana je u jednom trenutku podigla pogled. Ljubiša je pogledao nju isto tako — mirno, ali sa nečim u pogledu što nije pripadalo ni razgovoru, ni profesionalnoj distanci, već neizgovorenoj požudi.
Bilo je to prepoznavanje umora i nečeg što se ne izgovara lako: potrebe da neko jednostavno bude tu.
Posle nekoliko minuta, Ivana je blago uzdahnula.
„Umorna sam“, rekla je iskreno.
Muzika je i dalje svirala tiho u pozadini. Ljubiša je klimnuo glavom pa rekao.
„Idi da se odmoriš“, rekao je.
„Gde?“
On je kratko pokazao ka hodniku.
„U mojoj sobi. Spavaća je pripremljena.“
Dodao je posle kratke pauze:
„Ja ću otići da se tuširam. Biću u blizini ako nešto zatreba.“
Ivana nije odmah odgovorila. Samo je klimnula, kao da više nema snage da razlaže odluke na ispravne i pogrešne.
U spavaćoj sobi bilo je tiho. Krevet uredan, svetlo prigušeno, atmosfera koja je više ličila na prostor za povlačenje nego na mesto bilo kakvog nastavka razgovora.
Ivana je sela na ivicu kreveta. Na trenutak je samo gledala u pod. Sve što se desilo tog dana počelo je da joj se vraća u fragmentima — razgovori, pogledi, pauze između rečenica, sve ono što se ne kaže direktno, ali ostaje u glavi duže nego reči, osećaj odgovornosti, osećaj iscrpljenosti i pitanje koje se nije gasilo – da li je negde pogrešila ranije, ili je samo došla do trenutka koji je morao da se desi.
Legla je na ležaj bez razmišljanja dalje. Nije tražila odgovore te noći. Samo se prepustila trenutku tišine u kom ništa ne mora da se rešava odmah.
U pozadini kuće čula se voda iz kupatila dok se lekar Ljubiša tuširao, a iznad svega — tišina koja je konačno prestala da bude samo teret, i na kratko postala prostor u kojem misli mogu da utihnu.
Ivana je ležala budna, gledajući u polumrak sobe. Voda iz kupatila prestala je da se čuje, a nekoliko trenutaka kasnije vrata su se otvorila.
Ljubiša je izašao tihim korakom, opušten posle tuširanja, bez one stroge ozbiljnosti koju je imao u ordinaciji. U toj tišini kuće delovao je više kao čovek nego kao lekar.
Ivana ga je posmatrala nekoliko sekundi duže nego što je planirala. Vino, umor i težina prethodnih dana mešali su joj misli u nešto što više nije umela jasno da razdvoji. Osetila je nemir u grudima i među nogama — ne samo zbog njega, nego zbog svega što se skupilo u njoj mesecima unazad.
Ljubiša joj je prišao polako. Nije rekao ništa. Samo je seo pored kreveta i pogledao je onim tihim pogledom ljudi koji znaju da reči nekad više kvare nego popravljaju trenutak. Ivana je spustila pogled, pa ga ponovo podigla a tada ju je poljubio lekar.
Poljubac nije bio grub niti sirov – više je bio kao trenutak u kom su oboje pokušali da na kratko pobegnu od samoće, umora i svega što ih je pritiskalo spolja.
Ivana mu je uzvratila, zatvarajući oči na nekoliko sekundi kao da pokušava da zaboravi gde se nalazi i zašto je zapravo došla. Ali ni ona ni Ljubiša nisu više bili sigurni gde se završava uteha, a gde počinje nešto mnogo komplikovanije.
Zatim je Ljubiša skinuo peškir sa sebe, a pred Ivanom se ukaza tvrd i dug macan