„Ne znam, samo znam da se druži sa jednim Markom, sa kim sedi u klupi“ – reče Ivana nervoznim tonom.
Prošao je i taj dan, svanuo je novi dan, a Ivana je ustala iz kreveta, p navukla šarenu laganu haljinu koja je bila bele boje i imala crne mrlje i tačkice
Ivana je nekoliko dana razmišljala o rečima. Nije joj se dopadalo to „dođi nasamo“, ali joj je u isto vreme zvučalo kao jedini način da dobije odgovore bez čekanja, bez procedura koje razvlače istinu i možda — samo možda — deo nje je još uvek verovao starom poznanstvu.
Lekar nije bio stranac. Bio je neko koga je znala godinama, od ranog detinjstva. I upravo je to činilo odluku težom.
Jednog popodneva, kada je Lena bila kod kuće i delovala mirnije nego prethodnih dana, Ivana je uzela telefon. Napisala je poruku lekaru. Poruka je bila kratka.
„Mogu večeras da dođem kod tebe.“
Odgovor je na lekarovom telefonu stigao brzo – bez mnogo dodatnih reči.
Put do tamo bio je tih. Grad je i dalje živeo svojim ritmom, ali Ivana ga gotovo nije primećivala. U glavi su joj se vrteli isti fragmenti: Lenin pogled, lekarov ton, učiteljeve rečenice – sve se nekako spajalo u nešto što više nije mogla da ignoriše.
Kada je stigla, zastala je na trenutak ispred vrata, ne zbog nesigurnosti, nego zbog osećaja da ulazi u prostor gde će stvari postati jasnije — ali možda i teže nego što želi.
Pozvonila je. Vrata su se otvorila. Lekar koji se inače zvao Ljubiša je stajao pred vratima na kućnom pragu, sa istim onim smirenim izrazom lica, ali bez ordinacijske distance.
„Uđi“, rekao je toplim tonom.
Ivana je prešla prag i zatvorila vrata za sobom.
Nije znala da li dolazi po pomoć — ili po konačnu potvrdu nečega što je već počela da naslućuje. Ali je znala jedno – da ovaj put neće otići bez odgovora.
Kapija je tiho zaškripala kada ju je Ivana otvorila.
Sa druge strane pružalo se uredno dvorište koje je više podsećalo na mirno porodično imanje nego na kuću čoveka kog je tog jutra gledala u sterilnoj ordinaciji. Travnjak je bio pažljivo održavan, uz staze obrubljene cvećem koje je mirisalo pod večernjim vazduhom. Dva stabla višnje stajala su bliže ogradi, dok su orasi pravili duboku senku prema zadnjem delu dvorišta.
Iz boksa sa strane začulo se kratko lavežanje dvojice rotvajlera, više upozoravajuće nego agresivno. Ljubiša ih je umirio jednim pogledom i kratkom komandom.
„Mirni.“
Psi su se povukli, i dvorište je ponovo utihnulo.
Ivana je zastala na trenutak, osvrnuvši se oko sebe. Sve je delovalo sređeno, stabilno, gotovo spokojno. Upravo zato joj je bilo čudno koliko se neprijatno oseća.
Ljubiša joj je prišao sa blagim osmehom.
„Drago mi je da si došla.“
Poljubili su se kratko, prijateljski, kao ljudi koji se poznaju dugo i koji pokušavaju da zadrže privid normalnosti uprkos svemu što lebdi između njih.
Zatim su zajedno ušli u kuću.
Dnevna soba bila je prostrana, sa teškim zavesama i starim drvenim nameštajem koji je prostoru davao ozbiljnost. Na zidu su bile fotografije, knjige poređane u policama i nekoliko medicinskih priznanja u ramovima.
Ljubiša je seo u fotelju pored niskog stola, dok je Ivana sela na trosed naspram njega.