Bojan se promuklo nasmije. Spusti hrapave šake na moja ramena. Ježim se dok mi uzbuđenje vri u stomaku. Želja za njim me enormno obuzima… Pogura me prema stolu na kome su rasuti papiri i sitan alat. Spustim drhrave prste i podignem haljinu. Dah mi je težak, isprekidan. Zadržim jecaj kada prstima erotično klizne kožom zadnjice, tamo prema mjestu koje me svrbi. Onom koje svrbi od krpelja, ne od potrebe za njim.
“Jel ušao duboko?“, prostenjem pitanje i tek tada shvatim da djeluje totalno pogrešno, kao i poza u kojoj smo: ja nagnuta na stol sa zadignutom haljinom, on iza mene sa rukama na mojoj zadnjici.
“Čim ga ne osjećaš jasno je da nije…“ Nasmije se mada napetost u njegovom glasu ne ublažava smijeh. “Osjetila ga jesi, Gogice, i sad bi, da je ušao“, dodaje zavodljivo.
Iako nije potrebno, pomiče moje gaćice, miluje kožu i podiže svaku dlačicu na meni. Svaki pomak njegovih prstiju vodi me na liticu strastvenog ludila, a želju za njim osjećam silnije u svakoj pori.
“Glorija, jesi li i dalje pri svojoj odluci?“, prošapće i ne pomakne prste sa mjesta na kojima ih je zaustavio.
“Kojoj?“, zadnjicu neznatno isturim unazad i čulo sluha mi počasti njegov dubok udah.
“Da je one noći bio i prvi i posljednji put?“
“Da“, kažem dok prstima gužvam haljinu. Bojan konačno pomakne prste, a onda mi zaustavi dah. Puls mi podivlja.
“Ne bih rekao“, izusti kada prstima pomiluje moje međunožje preko već ovlaženih gaćica.
“Krpelj“, prostenjem. Podsjećam ga zašto sam tu.
“Nisam zaboravio,“, kaže i kroz nekoliko trenutaka pipkanja ponovo progovori. “Evo ga. Malo se crveni.“ Dlanom klizne niz moje bedro, a tijelom se naginje na mene. Pustim haljinu, ali ona ne prekrije moju zadnjicu jer joj ne dozvoli njegovo tijelo kojim se oslanja na mene. “Vidi, za ovo ću ti već ispostaviti račun“, progovori na moje uho i okrzne ga usnama. “Plaćanje je na rate…“ Jezikom klizne po ušnoj resici koju prethodno zakače njegovi zubi.
Upornije osećam njegovu izbočinu na zadnjici, i gorim od silne želje, potrebe… Požuda nas preuzima kao i onda. “Možda odmah uplatiš prvu ratu..?“
“Glorija, ljubavi!“ Jovanov glas nas vraća u stvarnost. Bar mene. Bojan me i dalje čvrsto drži dok svoje usne spušta mojim vratom i zubima zagrize treperavu, meku kožu, pa dodaje:
“Večeras, Glorija.“ Naglo se odvoji od mene. Ne mičem se s mjesta, zanesena sam, opijena… Stojim drhtavih koljena.
“Spusti haljinu ili će ti dragi imati bogovsku predstavu.“
Taman je spustim i okrenem se kada se Jovan u društvu Vesića pojavi na vratima garaže. Obojica s praga zure u nas.
“Šta radite? Šta ćeš tu, Glorija?” Jovan pogleda u mene zajapurenu.
Bravo, Gogo!
“Vadimo krpelja…“, Bojan me pretječe sa odgovorom, a humor u njegovom glasu prekriva hrpu drugih emocija.
Vesić se počne smijati, razjapi usta i dlanom se udara u bedro. Jovanu se u pogledu nastanjuje bijes, ja se i sama počinjem smijati, ovog puta Vesiću. Onaj osjećaj kada ti je samo nečiji smijeh urnebesan.
“Polazi kući, Glorija“, Jovan prošišti nakon što odmjeri Bojana, pa usmjeri oči na moje lice.
“Idi ti, niste ni došli zajedno“, odgovara Bojan, isprovociran tonom kojim mi se Jovan obraća.
????? ????? ??????? ???č? ? ?????? ?????? ?? ℙℝ????? č???????
