Nakon tragedije imali su pravo na besplatnu psihološku pomoć ali su je odbili jer su mislili da će im psiholozi htjeti na neki način izbrisati sjećanje na Dragana. Ipak nakon nekoliko godina na nagovor prijatelja i kolega s posla odlučili su prihvatiti da jednom tjedno idu na seanse sa psihologom. Jedan od tri ponuđena psihologa bio je čovjek porijeklom iz naših prostora Dr. Begović tako da nije bilo nimalo dvojbe kojega će izabrati. Dr. Begović je bio vrsni stručnjak čije metode rada su bile nekonvencionalne. Psiholozi inače ne daju savjete niti kažu pacijentima što da naprave nego ih pokušavaju navesti da sami donesu ispravnu odluku. Umjesto da kao većina psihologa mirno sjedi i tihim glasom postavlja pitanja, te odgovore zapisuje u bilježnicu, Dr Begović je imao potpuno drugačiji pristup.
U prvih nekoliko senasi doznao je o Josipu i Radmili sve što je trebao znati a onda je bez puno okolišanja otvoreno rekao: „Kod Vas je situacija takva da tonete sve dublje i dublje. Odmah morate promijeniti svoj život za 180 stupnjeva. Mentalno stojite jako loše a u vašim godinama to se vrlo lako može manifestirati na vaše fizičko zdravlje. Jednostavno vas ništa u životu ne veseli. Ništa vas ne zanima i potpuno ste ravnodušni prema svemu što se događa u okolini a to je ono što mene najviše brine. Zadnji puta smo pričali o terorističkom napadu a vi niste pokazali niti mrvicu zabrinutosti i suosjećanja. Namjerno sam spominjao značajne događaje na koje bi svaki čovjek reagirao na nekakav način ali u Vama to nije pokrenulo nikakve osjećaje. Josipe, meni je jasno da više nemate volje raditi vikendom ali niste pronašli nikakvi drugu zanimaciju. Radmila, što je sa Vama? Vi ste vrsna kuharica. Hrana koju kuhate više nema isti okus. Tablete koje uzimate pomogle su Vam da zaspite ali su Vam oduzele vaše ostale vrline. Josipe, nikad niste bili pijanica. Pili ste kao i svi normalni ljudi onako umjereno. A sada? Na koliko piva ste dnevno?
Više od dvije godine niste bili nigdje izvan stana osim na poslu i trgovini. Posao, posao, kvragu i posao. Jasno da želite odraditi još tih desetak godina do pune mirovine ali s ovakvim načinom života nećete ju dočekati. I gdje ste bili, šta ste radili cijeli život? Ljudi moji, otputujte nekamo! Idite u pičku materinu čim dalje,u Južnu Ameriku, u Afriku na safari, posjetite rođake u Australiji, idite na krstarenje. Nemojte mi sad spominjati pare! Imate svoj stan u centru grada, nemate nikakvih kredita, imate zavidnu ušteđevinu. Ove godine završava vam obojici životno osiguranje, sad već imate uvjete za penziju… Pa maknite se od tu! Idite u Bosnu, živjet ćete ko carevi, otvori ćevabdžinicu! Kupite teren na moru, sagradite kuću! Ali sagradi je sam, sagradi vilu pa iznajmljuj apartmane i uživaj. Radite nešto šta još nikad niste, skočite s padobranom, idite u swingerske klubove… Radite šta god hoćete samo se trgnite jer ovako nećete još dugo!” – Dr Begović je vikao i djelovao je kao luđak a ne kao doktor. Ali to je bio njegov način rada.
Radmila i Josip nisu progovorili niti riječi. Pokunjeno su izašli iz ordinacije, a to je značilo da su se ipak zamislili i da je ovakav govor djelovao na njih. Dr. Begović se zadovoljno smješkao sjedeći u svojoj fotelji.
Armin i Brigita ipak nisu bili u vezi, postojao je i valjani razlog za to. Njihov prvi susret protekao izvrsno, što je bilo dovoljno da dogovore spoj za sljedeći dan.
