Njezin otac porijeklom iz Alžira kao i mnogi stanovnici Marseilla, bio je intelektualac i potpuno integriran u francusko društvo vodio je mnogo stroži odgoj. Ne, nije se radilo o tome da je prakticirao odgoj na vjerskoj osnovi, on čak nije bio niti vjernik niti je na bilo koji način pokazivao svoje arapsko porijeklo. Ponašao se je i razmišljao kao Francuz tako da se osim njegovog imena i boje kože a ma baš po ničemu nije moglo pronaći niti najmanjeg traga da se radi o rođenom Arapinu. Napisao je i dvije knjige a radio je za državnu instituciju koja pomaže imigrantima da se uklope u društvo. Nije mu bilo lako jer za Francuze on je bio Arap a za Arape on je bio izdajica i nevjernik. Znajući dobro kakve pošasti nosi ovaj grad svoju djecu je odgajao strogo, a posebno najstariju Monique.
U ranijoj dobi Monique je bila izložena ruganju ostale djece u vezi njezinog porijekla, a kako je odrastala i htjela biti slobodna kao Janette za strogi odgoj krivila je porijeklo svojeg oca. Nije smjela do kasno ostajati vani, oblačiti se atraktivno a na cigarete nije smjela niti pomisliti. Monique je htjela biti kao Janette. Tako su i postale prijateljice. U to doba stalno su se družile. Monique bi iz kuće izašla u jednoj odjeći a onda bi iz torbe izvadila drugu i presvukla bi se. Nekoliko puta se iskrala van kroz prozor dok su njeni roditelji mislili da spava. Bile su oboje vragolaste i znatiželjne cure a uz Janette, Monique je napokon postala onakva kakva je htjela biti.
Napokon su i jedna i druga imale prijateljicu. Jednog dana dok su se vraćale iz obližnje šume gdje su se skrivale pušeći hašiš, u jednoj lokvici vode nešto je zabljesnulo. Mislile su da je neki novčić, kovanica a onda su shvatile da su pronašle nekakav zlatni privjesak čudnog izgleda. Bilo je to sunce čijih je 5 zraka da gornje polutke sijalo samo prema jednom smjeru kao nošene vjetrom. Spustile su se u grad i otišle kod zlatara. Kad su stavile privjesak na pult zlatar je stavio povećalo na oko i pogledao ga sa obje strane.
„Gdje ste to našle, kome ste to ukrale?” – upitao ih je. „Pronašle smo u šumi” – Odgovorila je Janette. Zlatar ih je pogledao i stavio na stol svežanj novčanica. „Dobro, ne zanima me odakle vam. Uzmite novac i idite. Nikome neću reći da ste bile ovdje” – rekao je zlatar a Janette je pružila ruku da uzme novac međutim tada je u Monique proradila arapska krv. Udarila je Janette po ruci, drugom rukom uzela privjesak i rekla: -”Idemo”. Dok su izlazile zlatar je viknuo: -”Stanite, dati ću vam još toliko”, ali cure su nastavile hodati. Tek kada je potrčao za njima i počeo vikati: -”Stanite, dogovorit ćemo se, čekajte…”, cure su se okrenule ali su nastavile hodati. On je tada vikao nešto na arapskom pa se stvorilo još 2 muškarca koji su počeli trčati za njima. Djevojke su svom brzinom počele bježati kroz uske uličice da bi spas pronašle u autobusu u koji su uskočile zadnji čas.
Dok su zadihane sjedile u autobusu Janette je rekla: -”Pa zašto nisi htjela uzeti novac, on bi dao još”.
„Ne budi glupa, očito je jako vrijedno kad nam je tek tako ponudio toliko. A to znači da vrijedi barem 10 puta više.” – rekla je Monique. Odlučile su da ga neće prodati sve dok traje njihovo prijateljstvo. Zadržale su ga kao amajliju koja će ih štititi, te će malo biti kod jedne a malo kod druge.
