Alooo…Trebaš prevoz?», mladić zalizane svijetle kose pokušao je nadglasati promet derući se kroz prozor svog crvenog Mercedes kupea.
«Hejjj! Može, super!», vratila je mobitel s kojeg ionako nije znala kog nazvati natrag u torbicu i posrćući krenula prema njemu. Parking kluba iz kojeg je treštao turbo folk bio je pun rupa.
3 ujutro, počela je lagana kiša, a on, vidjelo se u mraku, zapalio je cigaretu i zavalio se dublje u sic. Malo se mučila s otvaranjem, dugi nokti su zapinjali, tako da joj je vrata otvorio iz nutra kada mu je palo na pamet da bi cura mogla napraviti nekakvu štetu na laku.
Čak se nisu ni poznavali. Lana mu je bila poznata poput i većine cura s gradske scene tek kao pizda koju je neko jebao; ili frendov frend ili je bila prijateljica od žene koja je prošli petak pušila nekom iz njegovog društva. Takve kombinacije.
Za ljude koji se nikad nisu formalno upoznali, čak niti izmijenili ni jednu riječ, ponašali su se neuobičajeno prisno.
«Di idemo?», ispitivački je očima plazio po njoj dok je zakopčavala sportski remen.
«Da ti budem iskrena, nemam pojma!», još se derala zbog glasne muzike u klubu. Umjesto daljnje razrade tog pitanja ugnijezdila se u sjedište, visoko prekrižila noge, a zatim kao slučajno raširila jaknu ispod koje su se nazirale male, nespretno operirane sisice napravljene u ordinaciji doktora kojeg si je njen, već bivši, mogao priuštiti.
Roko se držao pretjerano zrelo za svoju dvadeset i koju godinu; očev poslovan uspjeh, bolje rečeno novac, davao mu je to samopouzdanje.
Nije on bio ništa posebno zgodan, iako je tako kotirao dok bi se gledalo u smjeru automobila kojeg je vozio. Predugo lice, ružan nos, kratka tanka usta, pjegav, a ipak je «bio sličan Beckhamu». Nije se bavio nikakvim sportom; po prirodi mlohavo građen, izgledao je pristojno samo u jaknama podstavljenih ramena. Ali, ništa od toga nije bilo važno. U krugu u kome se kretao o njemu se razmišljalo kao sinu tajkuna Krakića, mladiću sa podebljim dosjeom prebrzih vožnji u pijanom stanju i ponekim ‘fizičkim napadom’, kako su pod tatinim pritiskom klasificirane pa izbrisane prijave silovanja maloljetnih frizerki i prodavačica, klinkica koje su isto prihvatile ‘prijevoz’, a nisu bile voljne platiti kartu.
«Nemaš pojma, ha?», za njega je to bio otvoren poziv na prvi zamračeni parking, al Lana se imala potrebu otvoriti.
«Ma znaš šta… Nije mi se ni išlo van, al dođem doma, a ono Fahret…s onom, ako znaš, Ivkošičkom.»
«A ti si sad s Fahrom..?»
«Bila!»
«Mhh…», otpuhnuo je dim pokušavajući se sjetiti kakva je Suzi Ivkošić, isto jedna od viđenijih gradskih drocica. Pa je, mlađa je od ove, al sve je to ista liga.
Lana je bila izvan sebe, jer ne samo da ju je taj Fahro povrijedio, već je kod njega i živjela zadnjih par mjeseci. Sve su joj stvari bile u stanu u kome je on ševio drugu, tako da je nakon početnog vala ljutnje shvatila kako i nema previše izbora. U Zagreb je došla zbog nekakvog natjecanja ljepote na kome je osvojila treće mjesto, potom se prebacila na neuspješno studiranje, a od povremenih modnih revija uštedila je točno 400 kuna. Možda dovoljno za autobusnu kartu u rodni grad, al ništa više. Pojest će govno, osim ako možda večeras nešto ne napravi sa Krakićem, pa je on preuzme. Oči su joj se napunile suzama.
