Od kada za sebe znam, smatrao sam se jebivjetrom i zajebantom. Ne znam kako, ali čega god sam se uhvatio raditi bilo je super, pa su me svi dosadašnji poslodavci, a bilo ih je desetak ili možda i više, hvalili kao dobrog radnika. Međutim, tu je uvijek bilo ono.. . ništa me nije moglo vezati za jedan posao ili mjesto duže od godinu dana. Bio sam takav i gotovo.
I tako sam i ovog ljeta počeo raditi u jednoj firmi koja se bavila kartonažom. Posao je bio OK, pogotovo kad se navikneš na miris ljepila za kartone, a pogotovo na ovim vručinama. Radio sam u skladištu na pripremi paleta za otpremu, pa sam se družio sa kamiondžijama koji su vozili robu dalje. Bilo je tu svega, od zajebancije do komentiranja pojedinih ženski koje bi prolazile kroz dvorište. Meni je za oko zapela jedna mala koja je radila u upravi. Bila je niska, crne kose obavezno svezane u rep, bujnih sisa i okrugle stražnjice. Onako niska, oko 160 cm visine, bila je izrazito jebozovna. Ona nam je bila posebna inspiracija za komentare, a svaki put kad bi prolazila uputila bi nam blistav osmijeh i pogled kroz naočale.
Ja sam još uvijek bio solo, jer me ljubav nije htjela kao posao, pa bi sve moje veze naprasno završile nakon dva ili tri susreta. Nije bio problem u krevetu, imao sam povećeg, već bi brzo shvatile da ja nisam za duge staze. I tako sam ja sad škicao tu malu, saznao sam da se zove Mirela, i razmišljao kako da joj ga uvučem u picu. A prilika mi se ukazala ubrzo jedne subote.
Radio sam vanredno jer smo trebali otpremiti hrpu kartonske ambalaže za Srbiju, pa sam čekao kamion. Koliko sam znao, osim mene i portira nije bilo nikoga u firmi. Razgovarali smo na porti čekajući kamion:
– Čovječe šta je ugrijalo? ! -tiho je promrmljao simpatični portir Pero od kojih pedesetak plus godina.
– Bogme -složio sam se sa njim ispijajući hladnu pivicu- Jedva čekam da ukrcam, pa da idem na kupanje.
– E da, još da ovaj ne kasni sa vaganja.. -inače svi kamioni su morali na vaganje prije i poslije ukrcaja, a pošto mi nismo imali vagu išli su nekih desetak kilometara u gospodarsku zonu.
– Ma nije problem -rekao sam sa osmjehom, pa dodao- Barem mogu popiti pivicu na radnom mjestu..
– Samo pazi da te ona mala vještica ne vidi -rekao je i nasmijao se.
– Koja vještica? -upitao sam nakon dugog gutljaja lagano podrignuvši.
– Ona Mirela, direktorova špijunka -rekao je to tako tiho da sam pomislio da je kraj nas, pa sam se osvrnuo, a onda samo sa smješkom rekao.
– Ma daj, pa subota je.. sigurno se negdje ševi kraj bazena ili je na moru.. -rekao sam i odmahnuo rukom.
– A ne, došla je jutros prije tebe i još je gore u kancelariji, a ja ću već doma biti kad će ona odlaziti. -slegnuo je ramenima i stisnuo gumb za otvaranje vrata jer se pojavio vozač iz Srbije.
Nakon pola sata je ukrcaj bio gotov i sredili smo papirologiju, a on je dobio potvrde, te otišao na vaganje. Ja sam zatvorio skladište, spremio viljuškar u garažu i uzeo sve papire, te otišao do upravne zgrade da ostavim u otpremi papirologiju, pa da ju Branko odmah riješi u ponedjeljak. Ušavši u zgradu koja je bila zaključana, bio sam iznenađen tišinom koja je tamo vladala, pa sam otišao u do otpreme i ostavio papire, a onda začuo smijeh i ženski glas, pa sam krenuo prema dnu hodnika. Došao sam do kancelarije gdje je bilo Mirelino ime i odakle se čuo smijeh, pa sam pokucao i čuo veselo ‘Naprijed! ! ‘.
