Muž je bio sterilan,pa me punili svekar i njegovi sinovi

«O Bože moj» prozborila je napuštajući Vedranov zagrljaj i žurnim korakom idući prema mužu. «Dušo , dušice , dragi … jesi dobro?» čučnula je ispred njega , nježno mu stavila ruku na čelo i pokušala podići glavu , ali kao da ju nije ni čuo. «Dunja nema ti od njega ništa , on ti je za kreveta … sačekaj ti tu idem ja samo od starog uzeti ključeve» – obrati joj se Vedran stojeći iznad nje. Zahvalno ga pogleda i samo klimnu glavom. Dok je milovala Ivana po kosi osjećajući neku žalost što mu je toliko loše i što ga je uopće ostavljala samog gledala je Vedrana kako se na drugom kraju dvorane nešto dogovara sa njenim svekrom , zatim im se pridružio i Tomislav pa su sva trojica krenula prema njoj i Ivanu. Ponovno se začula vesela glazba , opet je počeo ples uz veliku buku pa u trenutku kad su joj njih trojica prišli Dunja nije najbolje čula što joj svekar govori , ali je razumjela da će joj on pomoći s Ivanom do auta pa ga voze doma , a učinilo joj se da govori Vedranu i Tomi da ih slijede drugim autom , ali nije razumjela zašto , nije joj bilo ni bitno. Ivana su praktično odvukli do auta , vožnja od 15-ak minuta prošla je u tišini , a kad su stigli pred kuću Dunja je pokušala izvući Ivana vani , ali joj svekar reče da se ne napreže , to će Tomo i Vedran. Njih dvojica su već parkirali pored njih , izvukli su brata iz auta i odnijeli ga u sobu gdje su on i Dunja spavali prilikom svake posjete njegovim roditeljima. Dunja je išla za njima i kad su ga položili u krevet počela ga je skidati. Svekar je blago povuče za ruku – «Ostavi ti njega , pobrinut će se njih dvojica … ajmo ja i ti malo izić , trebali bi porazgovarat» – naglasivši kraj rečenice samo se okrenuo i napustio sobu , a Dunja mada zbunjena krenula je za njim. Još više ju je zbunilo kada je vidjela da ga ne slijedi u dnevni boravak ili kuhinju koji su joj se činili logični za taj tajanstveni razgovor. On je krenuo na gornji kat , a ona ga je poslušno slijedila. Krenuo je kroz dugi hodnik , zastao kod drugih vrata , otvorio ih i pokazao da uđe. Dunja je šutke ušla u sobu koju je obasjavala samo mjesečina. Veliki krevet , dvije stolice i dva mala ormarića sa svjetiljkama bili su sav namještaj u sobi. Izgubljeno je zastala pred krevetom , okrenula se i u čudu gledala svekra koji je ušao za njom zatvorivši vrata i naslonivši se na njih. «Sjedi» – pokazao joj je rukom na krevet. «Dobro mi je ovako» – odvratila je. Svjetlost koja je dolazila kroz prozor tako ga je obasjavala da joj se činio još većim , a sama sebi je izgledala mala kao zrno , potpuno bespomoćna i odjednom osjeti neku neodređenu nelagodu , strah. « Dobro , ti stoj snaja ako ti tako odgovara … nego ajmo ja i ti malo popričat … de ti meni reci kad ću ja postat dida?» – govorio je polako , ali jasnim glasom. Dunja odgovori skoro šapatom , bojeći se onog što izgovara – «Pa već imaš dva unuka». « Mala ne pravi mi se pametna. Imam dva unuka , al` dobro ti znaš šta te pitam. Kad ćeš rađat?». Oborila je pogled i šutila. «Do koga je?». Dunja i dalje nije odgovarala. «Čuješ šta te pitam!» – prvi put je povisio glas – «do tebe il` do Ivana».